Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/07 (R. B.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1796/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1796/07, rješavajući apelaciju Rasima Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Buljubašića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1351/05 od 29. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo broj Mal-240/2002 od 3. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1351/05 od 29. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-240/2002 od 3. marta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-240/2002 od 3. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1351/05 od 29. maja 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju KJKP Toplane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 502,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u izvode računa za korištenje usluga centralnog grijanja koje je tužitelj ispostavio apelantu za predmetni period. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je određeno opšte dejstvo obaveza koje se sastoji u tome da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik ju je dužan ispuniti u svemu kako ona glasi.
4. Općinski sud je ocijenio, da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedenu zakonsku odredbu, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja, koji je svoje potraživanje, odnosno utuženi iznos utemeljio na računima ispostavljenim apelantu za korištenje usluga centralnog grijanja, koje je on kao dužnik u takvom dužničko-povjerilačkom odnosu bio dužan izmiriti. U odnosu na navode apelanta da se obraćao tužitelju zbog slabog grijanja u stanu, te da je to bilo prije januara 1999. godine, odnosno prije vremena na koje se odnosi postavljeni tužbeni zahtjev, Općinski sud je smatrao da takvi navodi ne mogu biti od uticaja na donošenje drugačije odluke. Pored toga, kako je dalje obrazložio Općinski sud, tužitelj je također izjavio da se apelant u spornom periodu nije obraćao tužitelju sa obaviješću o lošem grijanju i zahtjevom za eventualnom popravkom.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da budući da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, iako se apelant žalio i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, žalbu apelanta je ispitao u odnosu na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 433. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu tužitelj nije pružio adekvatne usluge centralnog grijanja, da su radijatori u njegovom stanu hladni, te da je više puta o tome obavještavao tužitelja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložili zbog čega su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović