Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/07 (M. K.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1598/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1598/07, rješavajući apelaciju Miroslava Kačara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Kačara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-

07-000 083 od 10. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 075-0-K-06-000 132 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Kačar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 083 od 10. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-K-06-000 132 od 9. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-K-06-000 132 od 9. novembra 2006. godine optuženi apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 53/03 i 108/04; u daljnjem tekstu: KZRS). Zbog učinjenog krivičnog djela izrečena mu je uslovna osuda kojom se optuženom utvrđuje kazna zatvora od tri mjeseca i istovremeno određuje da se kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine i šest mjeseci ne izvrši novo krivično djelo. Na osnovu člana 96. stav 2. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04 i 115/04; u daljnjem tekstu: ZKPRS), optuženi je obavezan platiti na ime paušala iznos od 150,00 KM. Na osnovu člana 108. stav 3. ZKPRS, oštećena Radna jedinica Regionalni Telekom iz Mrkonjić-Grada sa imovinskopravnim zahtjevom je upućena na parnicu.

3. Ocjenjujući dokaze optužbe, iskaze optuženog i saslušanje svjedoka, sud je na nesporan način utvrdio da je optuženi skidao bakarne provodnike sa stupova dalekovoda zajedno sa svjedokom S.L. po prethodnom zajedničkom dogovoru, koji je za isto djelo proglašen krivim i osuđen. Apelant je u odbrani isticao da je bakarne provodnike skupljao po deponijama kao otpadni materijal kao i u koritu rijeke Jošavke i na drugim smetljištima. Prvostepeni sud nije prihvatio navode optuženog apelanta da je bakarne provodnike skupljao po raznim deponijama zbog toga što od toga živi i na taj način izdržava porodicu. Iskaz svjedoka S.L. sud je ocijenio u vezi sa službenom zabilješkom Policijske stanice Jezero broj 02-2-16/01-2-EPR-03/06 od 15. marta 2006. godine, o izvršenim provjerama u otkupnoj stanici otpada «Grios» iz Jajca. Na osnovu zabilješke je utvrđeno da je optuženi apelant od 23. januara 2006. godine do 22. februara 2006. godine u tri navrata prodao ukupno 80 kg otpadnog bakra za ukupan iznos od 319,30 KM. U računima su navedeni broj računa, datum prodaje, količina prodatog bakra i iznos isplaćen optuženom. Sud je utvrdio da je apelant, također, uz pomoć svjedoka S.M. i T.V. izvlačio kablove iz zemlje, te da ih je potom prodavao. Prihvatajući u cijelosti dokaze optužbe kao objektivne i potpuno uvjerljive, prvostepeni sud je zaključio da su se u radnjama optuženog stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela krađe iz člana 231. stav 1. KZRS. Sud je za ta djela apelanta proglasio krivim, te mu utvrđenu kaznu zatvora od tri mjeseca uslovio na period provjere od jedne godine i šest mjeseci. Prilikom određivanja vrste i visine kazne, sud je imao u vidu da optuženi do sada nije osuđivan, da je oženjen i otac dvoje maloljetne djece, zatim njegovo korektno držanje na sudu i iskreno kajanje zbog izvršenog krivičnog djela. Također, sud nije utvrdio otežavajuće okolnosti.

4. Apelant se žalio na prvostepenu presudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-07-000 083 od 10. aprila 2007. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je ukazivano u žalbi. Sud nije prihvatio žalbeni prigovor da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer nije provjerena odbrana optuženog koji se tokom čitavog postupka branio tako što je tvrdio da nije počinio krivično djelo na način kako je to opisano u izreci osporene presude. Sud je, dakle, odbio apelantov žalbeni prigovor zbog toga što se optuženi u svojoj odbrani nije pozvao na bilo koji novi dokaz koji bi potvrdio njegovu odbranu. Okružni sud, također, nije prihvatio ni prigovore žalbe koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Sud nije prihvatio prigovore odbrane da prvostepeni sud nije imao pouzdane dokaze o apelantovoj odgovornosti. Kada su u pitanju odlučne činjenice koje se odnose na postojanje krivičnog djela krađe u radnjama optuženog, zaključci prvostepenog suda, dobijeni na osnovu izvedenih dokaza, nisu dovedeni u sumnju žalbenim prigovorima, niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

5. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u suštini žali na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant se žali na to da se osporene presude zasnivaju na bitnoj povredi odredaba ZKPRS, posebno povredi čl. 3, 7, 12, 14. i 15. ZKPRS. Pošto je apelant negirao da je učinio krivično djelo krađe, bilo je neophodno da se u dokaznom postupku na glavnom pretresu provedu svi dokazi kojima bi se mogli potvrditi apelantovi navodi da nije učinio predmetno krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud je morao da vodi računa o tome da se teza o krivičnom djelu prvenstveno i u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka S.L. koji je kao saučesnik u krivičnom djelu krađe imao motiv da umanji svoju odgovornost, a poveća apelantovu odgovornost. Sud nije na valjan način obrazložio zašto se prihvata iskaz S.L., a zašto se odbijaju apelantove tvrdnje. S obzirom na to da je apelant neuka stranka, sud je, kako se navodi u apelaciji, morao voditi krivični postupak tako da mu se olakša odbrana. Propustima koji su učinili sudovi u toku postupka povrijeđen je princip in dubio pro reo, jer se presuda zasniva na iskazu isključivo jednog svjedoka koji mijenja svoj iskaz, a i sam je optužen u istom predmetu. Apelant navodi da ne bi ni bila donesena osuđujuća odluka da je provedena brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza i provjera apelantovih tvrdnji i tvrdnji njegove odbrane. S obzirom na to da je u ovom slučaju prekršen krivični zakon, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje, apelant traži da se obje presude ukinu i da se predmet vrati Osnovnom sudu kako bi donio novu odluku uz uvažavanje apelantovih prava na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su time što su presudu zasnovali na iskazu svjedoka S.L. prekršili odredbe ZKPRS i povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje presude koje su uključivale provođenje većeg broja dokaza, od kojih je iskaz navedenog svjedoka S.L. ocijenjen savjesno i brižljivo, kako pojedinačno, tako i zajedno sa drugim izvedenim dokazima, a naročito nalozima Policijske stanice Jezero broj 02-2-16/01-2-EPR-03/06 od 15. marta 2006. godine. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravičan postupak odnose isključivo na dokazni postupak i na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio