Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/07 (R. B.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1762/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1762/07, rješavajući apelaciju Radojka Bakotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojka Bakotić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000102 od 15. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-752/04 od 18. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1123/02 od 4. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Bakotić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle, podnijela je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000102 od 15. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-752/04 od 18. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1123/02 od 4. marta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1123/02 od 4. marta 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, sa karakteristikama precizno navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) broj 120-2/01 od 23. aprila 2001. godine. Predmetni ugovor je zaključen između Kantonalne privredne komore Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetužena), kao nosioca prava raspolaganja na spornom stanu, s jedne strane te Kurtagić Fahrudina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Kurtagić Amire (u daljnjem tekstu: drugotužena) kao sunositelja stanarskog prava, s druge strane. Ovjera ugovora je izvršena u Općinskom sudu u Tuzli 7. maja 2001. godine. Općinski sud je nadalje odbio zahtjev apelantice da se izvrši brisanje upisa prvotuženog i drugotužene, kao suvlasnika predmetnog stana u zemljišnim knjigama. Presudom je apelantica obavezana da prvo i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu precizno navednom u izreci.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom provedenog postupka utvrdio da je između parničnih stranaka nesporno da je 1994. godine zaključen ugovor o zamjeni stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, apelanticin suprug Z. B., koji je u međuvremenu preminuo, je 27. oktobra 1994. godine, nakon dobijene saglasnosti davaoca stanova na korištenje, zamijenio stan na kojem je imao stanarsko pravo za drugi stan na kojem je stanarsko pravo imao prvotuženi.

4. Općinski sud je naveo da nije obraćao posebnu pažnju na ovaj ugovor, jer je predmet tužbenog zahtjeva ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Osim toga, Općinski sud je konstatovao da je u drugom postupku, presudom Vrhovnog suda broj Rev.171/00 od 20. novembra 2002. godine, apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova od 27. oktobra 1994. godine. Nadalje je Općinski sud utvrdio da na ugovor o korištenju stana koji je zaključio prvotuženi, nije bilo primjedbi od strane nadležne komisije, koja je vršila provjeru pravne valjanosti zaključenih i obnovljenih ugovora o korištenju stanova. Slijedom navedenog je i Služba za stambene poslove općine Tuzla izdala uvjerenje broj 05-02/8-23-1510/01 od 8. novembra 2002. godine kojim je potvrđeno da je zaključeni ugovor o korištenju stana broj 973/94 od 9. novembra 1994. godine nosioca stanarskog prava prvotuženog, zaključen u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Općinski sud je, tokom postupka, izvršio i uvid u odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj: 801-6710-1/1 od 22. januara 2002. godine, kojom se potvrđuje da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. U vezi s ovim dokazom, Općinski sud je konstatovao da je odluka dokaz kojom se utvrđuje činjenica ko je bio nosilac stanarskog prava 1. aprila 1992. godine a da navedena odluka ne utvrđuje stanje nakon tog datuma. Na kraju je Općinski sud zaključio da, uzimajući u obzir činjenicu da su svi akti u momentu podnošenja zahtjeva za otkup spornog stana bili pravno valjani, da je zahtjev apelantice za donošenje odluke kojom bi se utvrdilo da je ugovor o kupoprodaji stana na koje postoji stanarsko pravo, ništav u skladu sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima, neosnovan.

5. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-752/04 od 18. oktobra 2005. godine, kojom je žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da se prvostepena presuda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je mišljenja da iz odluke Vrhovnog suda broj Rev. 171/00 od 12. novembra 2000. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje da je ništav ugovor o zamjeni stanova od 27. oktobra 1994. godine kao i ugovor o korištenju stana, u suštini proizilazi da je nakon 1. aprila 1992. godine, prednik apelantice Z.B. na dobrovoljan i zakonit način prenio svoje stanarsko pravo na spornom stanu na prvotuženog. Stoga i nije bilo potrebe da prvotuženi i drugotužena, nakon što je apelantica podnijela zahtjev za izvršenje odluke CRPC, podnose posebnu tužbu radi dokazivanja da je prenos stanarskog prava izvršen na dobrovoljan i zakonit način. U svakom slučaju, i presudom Općinskog suda u Tuzli broj P. 998/02 od 5. maja 2003. godine, utvrđeno je da su Z. i R. B. na dobrovoljan i zakonit način prenijeli svoje stanarsko pravo na spornom stanu na prvotuženog i drugotuženu i da je apelantica dužna trpiti da se obustavi postupak izvršenja odluke CRPC-a. Na osnovu svega izloženog Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a, žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio kao zakonitu i pravilnu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000102 od 15. februara 2007. godine odbijena je revizija apelantice kao neosnovana i potvrđene su nižestepene odluke sudova. Vrhovni sud je utvrdio da odluke nižestepenih sudova nisu dovedene u sumnju tvrdnjama apelantice u reviziji da su njena prava na spornom stanu potvrđena odlukom CRPC. Vrhovni sud je istakao da apelantica zanemaruje osnovnu činjenicu utvrđenu u nižestepenom postupku, da je nakon datuma navedenog u odluci CRPC, došlo do prenosa prava nositelja stanarskog prava, sa supruga apelantice na prvotuženika, valjanim ugovorom o zamjeni stanova zaključenim 27. okobra 1994. godine. Valjanost ugovora o zamjeni stanova, činjenice da su prvotuženi i drugotužena po osnovu ugovora o zamjeni stanova pravo na stan stekli na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, potvrđene su u sudskoj proceduri, odlukom Vrhovnog suda broj: Rev-171/00 od 12. novembra 2000. godine. I po mišljenju Vrhovnog suda pravilno se drugostepeni sud poziva na odredbe člana 12 a Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica(«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 51/00, 56/01 i 24/03, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka Komisije). U skladu sa navedenim zakonskim odredbama prvotuženi i drugotužena su podnijeli tužbu po kojoj je sud donio presudu u predmetu broj P-998/02 i na osnovu koje pravomoćne presude je obustavljen postupak izvršenja CRPC odluke. Pored toga, predmetna pravna situacija regulisana je i izmjenjenim članom 7. Zakona o izvršenju odluka Komisije kome su dodati novi stav 7. i 8. koji glase: "U slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima. Izuzetno, u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datum navedenog u dispozitivu odluke Komisije i kada je nadležni organ uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni organ uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeci ugovor o zamjeni ili prenosu prava." Na osnovu činjeničnih utvrđenja da su prvotuženi i drugotužena obnovili ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu zakonitog ugovora o zamjeni stanova, da je Komisija za kontrolu zaključenih ugovora i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana Službe za stambene poslove općine Tuzla izdala uvjerenje kojim je potvrdila da je ugovor o korištenju stana od 9. novembra 1994. godine koji je zaključio prvotuženik, zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, te nakon toga u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova zaključili ugovor o otkupu stana, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su odbili apelanticu sa tužbenim zahtjevom, jer ne postoje zakonske pretpostavke na koje upućuje apelantica, a za poništenje zaključenog ugovora o prodaji stana. Iz navedenih razloga revizija nije osnovana pa ju je Vrhovni sud odbio.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U podnijetoj apelaciji, apelantica navodi hronologiju sva tri sudska postupka koja su vođena oko spornog stana. Ističe da sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo i da nisu pravilno utvrdili činjenice koje su relevantne za odlučivanje o njenom zahtjevu. Naročito ističe da je u osporavanom postupku sud pogriješio jer se pozvao na presudu Vrhovog suda koja je po njenom mišljenju nepravilna jer nije uzeta u obzir odluka CRPC-a koja je konačna i izvršna i koja se ne može mijenjati odlukama suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. Apelantica se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i tvrdi da joj je to pravo povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem od strane sudova.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05

12. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon što je podnijela tužbu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenom sudskom postupku. O njenom zahtjevu su meritorno odlučivali Vrhovni sud, a prije njega Kantonalni i Općinski sud i pri tome su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu čega su izveli zaključak da tužbeni zahtjev apelantice treba odbiti.

13. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bila utvrđivanje da li je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen između tuženih stranaka ništav, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, u obrazloženju presuda dali jasne i nedvosmislene razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantice te da su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosiama, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka Komisije. Naime, sudovi su na osnovu svih provedenih dokaza zaključili da nije ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko prava. U konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje zaključke dali jasna i razumna obrazloženja, za koja i Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna.

14. Osim toga, Ustavni sud, također ukazuje, da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da su povodom spornog stana, izuzev postupka koji je predmet ove apelacije, vođena još dva sudska postupka. Naime, iz navoda apelacije i iz obrazloženja osporavnih odluka proizilazi da su sudovi i u tim postupcima utvrdili da je ugovor o zamjeni stanova iz 1994. godine pravno valjan.

15. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

17. Apelantica se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže, već se njeni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom pravu. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/07 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio