Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1953/07 (A. S.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1953/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 1953/07, rješavajući apelaciju Aiše Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiše Selimović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-732/05 od 26. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-531/02 od 29. juna 2005. godine i Rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla broj 05-
02/1-23-3488/98 od 23. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiša Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sminka Smajlović, advokatica iz Tuzle, podnijela je 29. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-732/05 od 26. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-
531/02 od 29. juna 2005. godine i Rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 05-02/1-23-3488/98 od 23. marta 2005. godine.
2. Služba za stambene poslove je donijela Rješenje broj 05-02/1-23-3488/98 od 23. marta 2005. godine, kojim je potvrdila da je Božica Tešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Stupine B-6, ulaz 4, sprat 1, stan broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Rješenjem je, dalje, Služba za stambene poslove utvrdila da apelantici prestaje pravo korištenja predmetnog stana, a naloženo joj je i da iseli iz njega i da ga preda, slobodnog od lica i stvari, u posjed tužiteljici. Rješenjem je, također, utvrđeno da apelantica nema pravo na alternativni smještaj.
3. U obrazloženju rješenja Služba za stambene poslove je navela da je utvrdila da je tužiteljica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Dalje, da je tužiteljica uz zahtjev priložila i Ugovor o korištenju stana i rješenje o dodjeli stana iz kojih proizlazi da je 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava, na osnovu čega joj, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) pripada pravo na povrat stana u posjed. Služba za stambene poslove je, također, navela da je u toku postupka utvrdila da predmetni stan trenutno koristi apelantica koja je u njega uselila po osnovu Rješenja o dodjeli stana broj 04-105/96 od 10. juna 1996. godine, koji joj je izdao DF PIO BiH–Filijala Tuzla. Dalje je utvrdila da je apelantica predmetni stan otkupila 19. maja 2000. godine, i da je na osnovu tog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda upisana kao vlasnica stana. Također, Služba za stambene poslove je u obrazloženju navela i da je, u međuvremenu, Općinski sud po tužbi tužiteljice donio Presudu broj P-1108/02 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je apelantica zaključila ništav, te da se imaju brisati svi upisi prava vlasništva na predmetnom stanu.
4. S obzirom da je Služba za stambene poslove utvrdila da je tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat, a da je Presudom Općinskog suda broj P-1108/02 utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključila apelantica, tužiteljicin zahtjev je usvojen. Služba za stambene poslove se u obrazloženju pozvala i na član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, a osoba koja živi u stanu na osnovu takvog stanarskog prava smatrat će se privremenim korisnikom. Zbog navedenog člana, Služba za stambene poslove je utvrdila da i apelantica spada u kategoriju privremenih korisnika kojima prestaje stanarsko pravo. Prilikom odlučivanja o apelanticinom pravu na smještaj, Služba za stambene poslove je utvrdila da je apelantica domicilni stanovnik Tuzle, te da joj u skladu sa članom 11.a) stav 1. tačka 4. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na alternativni smještaj.
5. U postupku koji je završen presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-
965/05 od 4. maja 2006. godine, Kantonalnog suda broj Gž-1018/04 od 21. decembra 2004. godine i Općinskog suda broj P-1108/02 od 14. maja 2004. godine, a u kojem je donesena konačna odluka da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ništav, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu, koja je Odlukom AP 2536/06 od 13. decembra 2007. godine odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana.
6. Rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-531/02 od 29. juna 2005. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno rješenje Službe za stambene poslove. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, nakon što je razmotrilo apelanticinu žalbu, ožalbeno rješenje i sve priloge u spisu predmeta, utvrdilo da je Služba za stambene poslove potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalni propis kada je donijela ožalbeno rješenje. Ministarstvo je također istaklo da navodi u apelanticinoj žalbi, koji se odnose na zakonitost dodjeljivanja stana tužiteljici, ne mogu utjecati na drugačije odlučenje, te je odbilo žalbu kao neosnovanu.
7. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-732/05 od 26. aprila 2007. godine, kojom je odbio apelanticinu tužbu podnesenu radi poništenja Rješenja broj UP-II/05-23-5-420/03 od 7. jula 2006. godine. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05), ispitao zakonitost upravnog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe, i na osnovu uvida u cjelokupan upravni spis utvrdio da je odluka organa uprave pravilna i zakonita jer se temelji na odredbama Zakona o prestanku primjene i odlučio da je apelanticina tužba neosnovana. Naime, i Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju pravilno odlučenje upravnih organa da se na utvrđeno činjenično stanje primijeni član 3. st. 1. i 2. u vezi sa članom 5. Zakona o prestanku primjene. Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u sumnju ni apelanticinim prigovorima da je pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi pobijanja zakonitosti rješenja o dodjeli stana tužiteljici, jer u situaciji kada neko lice useli u stan na osnovu rješenja o dodjeli stana i ujedno zaključi ugovor o korištenju stana, pa nakon toga uslijedi postupak pred nadležnim organom ili sudom u kojem se pobija zakonitost rješenja o dodjeli stana, ne smatra se nezakonitim korisnikom sve dok se to pravomoćnom odlukom ne dokaže zbog čega su apelanticini prigovori u tom pravcu neosnovani.
8. Apelantica je navela da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ne obrazlaže posebno ni jednu povredu, izuzev što navodi da ni upravni organi ni sud nisu ušli u suštinu spora, a taj je da je rješenje o dodjeli stana tužiteljici nezakonito. Dakle, prema aplenticinim navodima useljenje tužiteljice u predmetni stan je od 1990. godine poništeno na osnovu odluka suda. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, jer niti jedan organ nije valjano proučio Presudu Osnovnog suda broj Rs-12/92 »S» od 30. marta 1992. godine, kojom je sud usvojio zahtjev apelanticinog umrlog supruga da se poništi konačna rang-lista i odluka vlasnika stana, te da se on obaveže da apelanticinog supruga uvrsti na rang-listu za dodjelu stanova.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelantica u apelaciji osporava odluke upravnih organa i Kantonalnog suda tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .
12. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelanticinih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2536/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 13. decembra 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u spomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zaključio da predmetni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer je nesporno da ga je apelantica dobila na korištenje rješenjem od 10. juna 1996. godine i zatim uknjižila svoje pravo vlasništva na njemu. Također je Ustavni sud konstatovao da osporene odluke nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelanticinog «doma», ali da je miješanje zasnovano na članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene kojim je između ostalog propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, te je u tom smislu prestao da važi ugovor o korištenju predmetnog stana, kao i samo apelanticino stanarsko pravo. Dalje , Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je utvrdio da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je istakao da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. Na osnovu navedenog Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
13. Razmatrajući pitanje prava na imovinu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da apelantica nije stekla ni pravo vlasništva na spornom stanu, pa se, dakle, taj stan i ne može smatrati njenom imovinom iz čega proizlazi da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na iste činjenične i pravne okolnosti, kao što je bio slučaj u navedenoj Odluci AP 2536/06, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno obrazlagati navode i zaključke o povredi prava na dom i prava na imovinu, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2536/06, jer se ti razlozi u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović