Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/07 (S. M.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2055/07, rješavajući apelaciju Stojana Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000529 od 3. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1081/05 od 19. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P. 1326/03-I od 29. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 9. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000529 od 3. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1081/05 od 19. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1326/03-I od 29. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P. 1326/03-I od 29. aprila 2005. godine, apelant je odbijen u cjelosti sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu Croatia osiguranje d.d. Filijala Split (u daljnjem tekstu: tuženik) na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 43.000,00 KM, po osnovima i u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je nesporno da se 10. jula 1997. godine u Mostaru, na raskrsnici ulica Ulica 4. bojne i Ilićke, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali autobus i apelant vozeći biciklo. Tom prilikom je apelant zadobio teške tjelesne povrede, a što je vidljivo i iz zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode sa prijavom o povredi. Općinski sud je na osnovu provednih dokaza, uključujući i saslušanje učesnika u saobraćajnoj nezgodi i uvida u dva nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrdio da je apelant prouzrokovao ovu saobraćajnu nezgodu. Naime, Općinski sud je utvrdio da apelant nije poštovao prednost prolaska autobusa koji se kretao cestom koja je saobraćajnim znakom označena kao cesta s prvenstvom prolaska, pošto se iz apelantovog pravca kretanja nalazio znak «Stop» - obvezno zaustavljanje, dakle postupio je protivno odredbi člana 38. stav 4. Zakona o sigurnosti saobraćaja na cestama. Uz to nije ni postupao pažljivo ni dovoljno obratio pažnju na vozila koja su mu dolazila s lijeve strane što je pravac kretanja autobusa. Iz nalaza vještaka saobraćajne struke proizilazi da se autobus kretao brzinom od 30 km/h cestom s prednošću prolaska i nije mogao očekivati da će biciklista nastaviti kretanje bez zaustavljanja, a kada je njegov vozač uočio iznenadnu opasnost nije mogao izbjeći kontakt s apelantom. Općinski sud je nadalje naveo da nije sporno da autobus predstavlja opasnu stvar i da je vozač istog morao postupati sa posebnom pažnjom, medutim upravo gabariti autobusa i mjesto kontakta na cesti kojom se kretao autobus duboko u raskrsnici, te bočni nalet u bočni prednji dio autobusa od strane biciklista, daju pouzdan osnov za zaključak da se ne radi o neoprezu vozača autobusa i da je za štetni dogadaj i nastalu štetu isključivo kriv sam apelant. Obzirom da je teret dokazivanja osnova tužbe bio na apelantu, a ovaj nije dokazao da je vozač autobusa mogao predvidjeti ovakvo ponašanje apelanta i da je u momentu kad je "uočio opasnost mogao izbjeći ili otkloniti štetne posljedice», to u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 178. stav 1. i člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, shodno odredbi člana 177. stav 2. ZOO jer je nezgoda nastala njegovim propustima i radnjama koje osiguranik tuženika nije mogao predvidjeti, a kad je uočio opasnost posljedice nije mogao izbjeći ili otkoniti.

3. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž -1081/05 od 19. januara 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, bez počinjenih povreda odredaba pamičnog postupka, i na osnovu istog izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je za svoju odluku, dao jasne razloge koje Kantonalni sud u cjelosti prihvata. I po ocijeni Kantonalnog suda do navedenog događaja je došlo isključivo zbog ponašanja apelanta, jer za nastanak štetnog događaja odlučno je da je apelant vozeći bicikl, ušao u ulicu sa pravom prvenstva i nije postupao u skladu sa saobaćajnim znakom, a biciklista kao i svaki drugi učesnik u saobraćaju, dužan je poštivati pravila saobraćaja, u protivnom dužan je snositi posljedice. Kantonalni sud je, obzirom na uloženu žalbu apelanta, posebno elaborirao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke iz kojeg proizilazi da su se i vozač autobusa i biciklista mogli vidjeti na većoj udaljenosti od one koja je potrebna za izbjegavanje naleta. Međutim i sam vještak je, također, naveo da vozač autobusa nije mogao očekivati neoprezno izlaženje bicikliste na ulici sa pravom prvenstva, pa mu se to ne može pripisati u krivicu. Obzirom da je Kantonalni sud utvrdio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je na isto pravilno primijenjen materijalni zakon, to je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-000529 od 3. aprila 2007. godine, kojom je reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je ispitujuci pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti shodno članu 241. ZPP-a, utvrdio da revizija nije osnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da se ne može apelant samo paušalno u reviziji pozivati na povrede odredaba parničnog postupka niti na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ovo stoga što su provedenim dokazima - izvršenim vještačenjima od strane vještaka saobraćajne struke, koji su u bitnim činjenicama svoje nalaze usaglasili, nižesepeni sudovi utvrdili sve relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Na osnovu tih nalaza i drugih materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu u nižestepenom postupku je utvrđeno da je do saobraćajne nezgode, u kojoj je apelant pretrpio teške tjelesne povrede, došlo isključivo krivnjom apelanta. Kroz obrazloženje drugostepene presude Kantonalni sud je dao razloge zašto nalazi da žalba apelanta nije osnovana kao i razloge o tome zašto prihvata odluku Općinskog suda kojom je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom pravilnom, a te razloge prihvata i Vrhovni sud. Naime, iz činjenica utvrđenih u provedenom postupku jasno proizilazi da na strani osiguranika tuženika nema nikakve odgovornosti za štetni događaj pa time nema ni osnova za naknadu štete, imajuci u vidu odredbe člana 154. stav 2. i 177. stav 2. ZOO. Stoga i Vrhovni sud sud smatra da je odluka Kantonalnog suda kojom potvrđuje prvostepenu presudu donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ni navodi revizije da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovani stoga što iz stanja spisa proizilazi da je prije donošenja presude sa kojom je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom izvršeno usaglašavanje nalaza vještaka saobraćajne struke u pogledu bitnih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava pa prigovori revizije istaknuti u tom pravcu nisu prihvaćeni. Iz izloženih razloga reviziju je Vrhovni sud, kao neosnovanu, odbio.

5. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji, apelant opisuje hronologiju događaja vezanu za tok sudskog postupka. Prema navodima iz apelacije presude koju su donijeli sudovi nisu na zakonu osnovane. Naime, apelant smatra da Općinski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje vezano za nastanak, način i uzrok ove saobraćajne nezgode, a taj uzrok je, prema apelantovom mišljenju, ponašanje vozača autobusa. Navedena nepravilnost nije ispravljena pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Obzirom da po njegovom mišljenju nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, apelant ističe da nije pravilno primijenio ni materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

I Pravo na pravično suđenje

8. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bila utvrđivanje da li je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO i Zakona o bezbjednosti saobraćaja na cestama. Naime, Općinski sud je, na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da tužena nije odgovorana za štetu koju je pretrpio apelant. Nakon odluke Općinskog suda, Kantonalni i Vrhovni sud nastavljaju da elaboriraju relevantne zakonske odredbe i prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji apelanta. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto smatraju da apelant nije uspio dokazati da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za koju su sudovi odbili tužbeni zahtjev, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP-a.

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, a za koje je Ustavni sud, uvidom u presude Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrdio da su raspravljeni, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

II Pravo na imovinu

11. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže povredu ovog prava, već svoje navode zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/07 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio