Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2075/07 (Privatno preduzeće „Atos“ Gacko)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2075/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 2075/07, rješavajući apelaciju Privatnog preduzeća „ATOS“ Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privatnog preduzeća “ATOS” Gacko podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06-000 064 od 27. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Privatno preduzeće „Atos“ Gacko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 11. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 064 od 27. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-78/05 od 26. maja 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ZDP „Rudnik i TE Gacko“ Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 7.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. aprila 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je iz provedenih dokaza Osnovni sud utvrdio da je apelant sa tuženim zaključio ugovor za obavljanje usluga sanitacije u prostorima tuženog za period od 1. juna 2001. godine do 1. juna 2002. godine, da je apelant i ranije obavljao usluge za tuženog, da je tuženi odobrio korištenje svojih prostorija za lakše obavljanje poslova sanitacije, da je apelant uredno nabavljao materijal i koristio ga u prostorijama tuženog.
4. Osnovni sud je istakao da je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor sa tuženim za obavljanje poslova sanitacije, da je u skladu s tim ugovorom apelant i nabavio materijal za sanitaciju ali da je tuženi odustao od navedenih apelantovih usluga sklapajući ugovor sa drugom organizacijom. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, apelantu pričinjena šteta u iznosu označenom tužbenim zahtjevom, a koju je tuženi dužan nadoknaditi apelantu u smislu odredbi člana 266. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-06-000 064 od 27. marta 2007. godine uvažena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda preinačena tako da se tužbeni zahtjev tužioca odbija u cijelosti.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak prvostepenog suda neprihvatljivi. Istaknuto je da u konkretnom sporu apelant nije dokazao kojim radnjama je tuženi prouzrokovao nastupanje štete. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je tuženi u toku prvostepenog postupka i u navodima žalbe negirao činjenicu da je u toku važenja predmetnog ugovora angažovao drugog davaoca sanitarnih usluga. Po mišljenju Okružnog suda apelant, kao stranka na kojoj leži teret dokazivanja, u tom pravcu nije pružio adekvatne dokaze, a u tužbi je navedenu činjenicu naznačio nespornom što se u toku postupka pokazalo kao netačna konstatacija. Okružni sud je naveo da je iz dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom evidentno da je tuženi ugovor sa drugom organizacijom zaključio 12. novembra 2002. godine, dakle po isteku roka važenja ugovora koji je zaključen sa apelantom.
7. Iako je karakter predmetne tužbe bio usmjeren na to da se naknadi izmakla korist, kao jednog od vidova naknade štete, prvostepena presuda je po mišljenju Okružnog suda osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva našla u činjeničnom utvrđenju da je apelant u periodu dok je trajao predmetni ugovor nabavio materijal za zaštitu prostorija tuženog u vrijednosti od 7.731,45 KM prihvatajući kao validne račune koje je priložio apelant. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da se prvostepeni sud mimo karaktera tužbenog zahtjeva opredijelio za dosuđivanje drugog vida štete koji se sastoji u navodnom umanjenu apelantove imovine.
8. Istaknuto je da se žalbom osnovano ukazuje da apelant shodno odredbama ugovora nema pravni osnov da potražuje naknadu štete po osnovu nabavke materijala za pružanje sanitarnih usluga. Uvidom u pojedinačne račune koje je priložio apelant po mišljenju Okružnog suda ne može se pouzdano utvrditi da su oni ispostavljeni za potrebe tuženog. Istaknuto je da se ugovorna obaveza apelanta kao davaoca usluga sastojala u sanitarnom tretmanu radi sprečavanja ili suzbijanja zaraznih bolesti nakon što bi ga tuženi kao naručilac usluga obavijestio o potrebi tog tretmana. Ugovor nije definisao obavezu naručioca posla da snosi troškove davaoca usluga za nabavke materijala, već da plati cijenu usluga koje su definisane ponudom.
9. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, osnovan je žalbeni prigovor tuženog u odnosu na pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje prvostepenog suda. Istaknuto je da je drugačijom ocjenom provedenih dokaza Okružni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Također je navedeno da drugostepeni sud ima mogućnost da preinači prvostepenu presudu jer je našao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i zbog toga donio nepravilnu odluku.
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je nastalu štetu dokazao samom činjenicom da je sklopio ugovor sa tuženim i da je njegova odgovornost što nije izveo radove.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Okružni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
15. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant, također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio apelantove navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović