Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/07 (S. L.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2107/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 2107/07, rješavajući apelaciju Safeta Lipotaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Lipotaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-
Gž-06-000 720 od 21. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda Bugojno broj P-102/05 od 6. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Lipotak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uskoplja, kojeg zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 17. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 720 od 21. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-102/05 od 6. septembra 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja ništavosti ugovora i povrata isplaćene naknade. U tužbi je naveo da je na osnovu oglasa kojeg je objavila Komisija za dodjelu lokacija za individualnu gradnju tužene na koji se javio, dobio građevinsku parcelu označenu kao k.č. 1255 k.o. Gornji Vakuf. Sa tuženom je 27. septembra 1999. godine zaključio ugovor o međusobnim odnosima povodom dodijeljenog zemljišta (u daljnjem tekstu: Ugovor), a nakon toga je tuženoj uplatio iznos od 2.800,00 KM. Ugovor nije realizovan jer se naknadno ispostavilo, kako je u tužbi navedeno, da tužena nije mogla raspolagati zemljištem zbog čega se ni on nije mogao upisati kao vlasnik ili posjednik zemljišta. S obzirom da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obavezu, predložio je da se utvrdi ništavost Ugovora, odnosno da se Ugovor zaključen sa tuženom raskine. Tužena je osporila navode iz tužbe i postavljeni zahtjev i istakla da ne postoje razlozi za ništavost ugovora jer je tužena postupila prema obavezama iz Ugovora.
3. Općinski sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-102/05 od 6. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Navedenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi ništavost Ugovora prema kojem je apelantu dodijeljena građevinska parcela u naselju «Zvizde» površine 570 m² uz naknadu od 2.800.00 KM i da se utvrdi da Ugovor od samog početka nije proizveo pravno dejstvo, te da je slijedom toga tužena obavezna da vrati iznos od 2.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. augusta 1999. godine do isplate. U stavu III izreke presude odbijen je i alternativno postavljeni apelantov zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor i da se tužena obaveže da mu vrati primljeni novac uz naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon izvođenja dokaznog postupka, zatim ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdio da se apelant neosnovano poziva na to da ugovorene obaveze nisu ispoštovane i da nije mogao pribaviti građevinsku dozvolu. Općinski sud je, naime, nakon uvida u Oglas o ustupanju zemljišta utvrdio da je predmet oglasa zemljište za individualnu stambenu izgradnju. Utvrdio je cijenu zemljišta po m² i obaveze naknade koje se odnose na naknadu za zemljište, troškove izrade idejnog rješenja, geodetskog snimanja i dijela komunalne infrastrukture koja obuhvata makadamski put. Finansiranje ostale infrastrukture (voda, struja, kanalizacija, asfalt, rasvjeta i dr.) prema tački 5. Oglasa, ostavljeno je licima kojima se dodijeli lokacija za gradnju. Navedene činjenice, kako je dalje istakao Općinski sud, potvrđene su i izjavom svjedoka geometra koji je izjavio da je tužena izvršila parcelaciju i izvršila fizičko označavanje placeva, a tu činjenicu je utvrdio i sud uviđajem na licu mjesta. Tom prilikom je konstatovano da je zemljište koje je bilo predmet Ugovora isparcelisano, da su formirane građevinske parcele koje su obilježene betonskim međašima i da je do parcela formiran makadamski put, kako je bilo i ugovoreno. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, Općinski sud je utvrdio da je tužena izdala dokumentaciju na osnovu koje je svim kandidatima koji su se javili na oglas, pa i apelantu, omogućeno da pribave dokumentaciju za građenje svojih stambenih objekata. Općinski sud je zaključio da je, prema odredbama čl. 17. i 48. Zakona o građevinskom zemljištu, tužena ispoštovala sve zakonske pretpostavke za ustupanje neizgrađenog građevinskog zemljišta radi izgradnje trajnih objekata. Apelant, kako je dalje navedeno, nije dokazao da je ugovor koji je zaključio sa tuženom protivan prinudnim propisima, dakle da je ništav, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ili odredbi člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu, koje se odnose na elemente za ništavost ugovora. Zbog toga nije utvrđena ni obaveza restitucije koja je propisana u odredbi člana 104. ZOO.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 720 od 21. juna 2007. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo jasne, potpune i logične razloge koji proizlaze iz provedenih dokaza ocijenjenih na način na koji to predviđa odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku. Na apelantove navode koje je isticao u prvostepenom postupku i u žalbi, a odnose se na tvrdnju da tužena nije mogla raspolagati zemljištem koje mu je dodijeljeno, Kantonalni sud je istakao da takve svoje tvrdnje apelant nije dokazao i da nije dokazao tvrdnju da je dodijeljeno zemljište predmet restitucije. Iz nalaza vještaka građevinske struke, kako je dalje navedeno, proizlazi da je na parceli koja je dodijeljena apelantu uknjiženo pravo vlasništva u korist državne-društvene svojine, a pravo korištenja je upisano u korist tužene. Dalje je utvrđeno da je dokumentacija izdata apelantu dovoljna za dobijanje urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, a po apelantovom zahtjevu bi se mogao izvršiti upis u zemljišne knjige. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelant nije dokazao da postoje razlozi za ništavost ugovora predviđenih u odredbi člana 103. ZOO, kao ni razlozi za raskid ugovora u smislu odredbi iz čl. 124. i 132. ZOO, te da su oba zahtjeva, glavni i alternativno postavljeni, pravilno odbijeni.
6. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kao razlog tome navodi da tužena 1999. godine, u vrijeme raspisivanja oglasa na koji se javio, nije mogla raspolagati društvenim-državnim zemljištem niti izvršiti svoje ugovorene obaveze jer nije uknjižila svoje pravo vlasništva na navedenoj lokaciji. Predložio je da Ustavni sud obje presude ukine kao pravno neodržive i nezakonite.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant svoje tvrdnje o kršenju prava na imovinu zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u redovnom sudskom postupku.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora i povrata isplaćene naknade. Apelant je dakle, kako proizlazi iz osporenih presuda, na osnovu ugovora koji je zaključio sa tuženom imao «ostvariv zahtjev» za povrat isplaćene naknade-novca, shodno odredbi iz člana 104. ZOO, ali je bilo potrebno da dokaže da postoje elementi za ništavost odnosno rušljivost ugovora.
12. Ustavni sud dalje mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev, usmjeren na poništenje ugovora i povrat isplaćenog novca, biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u dvije instance naveli jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Sudovi su, naime, nakon provedenog dokaznog postupka zaključili da apelant nije dokazao da postoje razlozi za ništavost ugovora koji su propisani u odredbi člana 103. ZOO, odnosno razlozi za raskid ugovora propisanih u odredbama iz čl. 111, 124. i 132. ZOO. Budući da apelant u postupku koji je tužbom pokrenuo nije dokazao niti jedan od navedena dva osnova, nije bilo mjesta za primjenu odredbe iz člana 104. ZOO, kojom se utvrđuje obaveza restitucije samo u slučaju ništavosti odnosno rušljivosti ugovora. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na povrat isplaćene naknade-novca.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev biti usvojen, s obzirom da nije dokazao uvjete za ništavost ili rušljivost ugovora propisane u zakonu. Stoga, novac koji je isplaćen po osnovu zaključenog ugovora sa tuženom u odnosu na apelanta ne predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zbog toga smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović