Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-884/07 (A. N.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-884/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 884/07, rješavajući apelaciju Avdije Nurkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avdije Nurkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
3272/05 od 17. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo broj Pr-590/05 od 2. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Avdija Nurkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3272/05 od 17. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-590/05 od 2. novembra 2005. godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine –
Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate zatražio da sud nakon provedenog postupka obaveže tuženu da mu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, neisplaćenog regresa za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu i toplog obroka za period od jula do decembra 2000. godine isplati ukupan iznos od 3.882,64 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do isplate. U navodima tužbe apelant se pozvao na Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Tužena u odgovoru nije osporila da apelantu za navedeni period nisu isplaćene plaće zbog nedostatka novčanih sredstava. S obzirom na to da je tužba podnesena 28. marta 2005. godine, tužena je istakla prigovor o apsolutnoj zastari potraživanja u smislu odredbe iz člana
106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00).
3. Odlučujući o podnesenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-590/05 od 2. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog regresa za 2002. godinu isplati iznos od 400,00 KM sa kamatama počevši od 16. jula 2002. godine do isplate. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično osnovan, da mu pripada pravo na isplatu neisplaćenog regresa za 2002. godinu, u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. Visina zahtjeva utvrđena je na osnovu spiska tužene od 24. marta 2005. godine. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, Općinski sud je prihvatio izneseni prigovor o apsolutnoj zastari potraživanja, smatrajući da je on, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu, osnovan. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
4. Rješavajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-3272/05 od 17. januara 2007. godine kojom je žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su predmet potraživanja naknade iz radnog odnosa. S obzirom na odredbe iz člana 106. Zakona o radu, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, postupio pravilno kada je usvojio prigovor o zastari potraživanja za sva potraživanja izuzev naknade za regres iz 2002. godine, za koje je dato pravilno obrazloženje. Spisak koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može se, prema mišljenju Kantonalnog suda, smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, jer ne prestavlja priznanje duga dato u obliku koji predviđa spomenuti član.
5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena aktom od 25. oktobra 2002. godine, koji je objavljen na oglasnim pločama, priznala dug. Osim toga, Skupština je, na prijedlog Vlade FBiH, donijela Zakon o izvršenju budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela njegovu isplatu u budžetu, što je, prema apelantovom mišljenju, nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Zastara je, kako tvrdi, prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Međutim, oba redovna suda su u pobijanim presudama usvojila stanovište da su njegova potraživanja, osim regresa za 2002. godinu, obuhvaćena apsolutnom zastarom. Smatra da postupak iz kojeg su proizašle pobijane presude nije bio pravičan, jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni a odstupljeno je i od uobičajene prakse sudova povodom primjene instituta zastarjelosti. U tom smislu, apelant je istakao da su Kantonalni sud i Općinski sud povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja u drugim predmetima odlučili drugačije, smatrajući da je došlo do prekida zastare. Kršenja ostalih prava apelant je obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, regresa za period od 1999. do 2002. godine i toplog obroka za period od jula do decembra 2000. godine, u ukupnom iznosu od 3.882,44 KM. Tužena je iznijela prigovor o apsolutnoj zastari potraživanja o kojem je sud morao odlučiti iz čega je proizašao zaključak da je prigovor osnovan, te da je apelantovo potraživanje, u smislu člana 106. Zakona o radu, zastarjelo, osim naknade za regres za 2002. godinu, jer je apelant godišnji odmor koristio počevši od 15. jula 2002. godine. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na činjenicu da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, da je tužba sudu podnesena 28. marta 2005. godine i da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostepenog suda o primjeni materijalnog prava, a na okolnost žalbenog navoda koji se odnosio na prekid zastare, istakao da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana
387. Zakona o obligacionim odnosima, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev na način što su ga djelomično usvojili, a za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali su logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo. Ustavni sud napominje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, te da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Zbog toga su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav
1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
11. U vezi sa ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović