Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/07 (D. Đ.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-914/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 914/07, rješavajući apelaciju Darmine Đulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darmine Đulić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž- 06-001388 od 12. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj P-000132 05 od 9. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darmina Đulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001388 od 12. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-000132 05 od 9. oktobra 2006. godine.

2. Općinski sud II Mostar, odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv Privredne banke Sarajevo d.d. PBS Glavna filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi reguliranja prava iz radnog odnosa, donio je Rješenje broj P-725/00 od 31. maja 2002. godine prema kojem se tužba smatra povučenom.

3. Apelantica je 25. januara 2005. godine Općinskom sudu ponovo podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja radnopravnog statusa u kojoj je istakla kako se, prema članu 59. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra da povučena tužba nije bila ni podnesena, te da od dana donošenja rješenja o povlačenju tužbe nije protekao apsolutni rok zastare od tri godine. U toku postupka apelantica je konačno opredijelila tužbeni zahtjev kojim je zatražila da se utvrdi da se nalazi u radnom odnosu kod tužene, da se tužena obaveže da sa njom zaključi ugovor o radu i regulira ostala prava iz radnog odnosa, naknadi joj plaće u iznosu koji odgovara najnižoj zagarantiranoj plaći za period od 1. novembra 1997. godine do zaključenja glavne rasprave, sa kamatama i troškovima postupka.

4. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj P-000132 05 od 9. oktobra 2006. godine kojim je odbacio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da se nalazi u radnom odnosu kod tužene, a u dijelu zahtjeva kojim je tražila da joj se naknade plaće postupak je prekinut do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu broj P-98/98. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je, razmatrajući prigovor o litispendenciji, izvršio uvid u predmet broj P-98/98 i utvrdio da se među 36 tužitelja koji su pokrenuli taj postupak pod rednim brojem 7 nalazi apelantica i da se u spisu nalazi njena potpisana punomoć. Sud je, dalje, utvrdio da se prvotužena iz predmeta broj P-98/98 od tužene u ovoj tužbi razlikuje samo u bližem označenju, dok se tužbeni zahtjevi podudaraju u dijelu u kojem apelantica traži da se utvrdi da je uposlenik tužene, te u dijelu u kojem traži da sa tuženom zaključi ugovor o radu. Zbog navedenog, sud je, shodno odredbi iz člana 67. ZPP, ocijenio da je prigovor o litispendenciji osnovan, pa je u tom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev odbacio. U drugom dijelu tužbenog zahtjeva apelantica je tražila da joj tužena naknadi iznose plaća za period od 1. novembra 1997. godine do zaključenja glavne rasprave. S obzirom na to da je ovaj dio zahtjeva vezan za prethodni zahtjev, sud je primjenom odredbe iz člana 379. ZPP prekinuo postupak do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu broj P-98/98, uz naznaku da će se raspravljanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva nastaviti kad se okonča taj predmet.

5. Kantonalni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, donio je Rješenje broj 007-0-Gž-06-001388 od 12. januara 2007. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbacivanju dijela tužbenog zahtjeva radi litispendencije, jer iz dokumentacije u predmetu proizlazi da je apelantica 2. februara 1998. godine sa 35 bivših zaposlenika tužene pokrenula novu tužbu sa istim zahtjevom, a postupak se vodi pod brojem P-98/98. Kako je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o radu FBiH, prvostepeni sud je, postupajući prema odredbama tog zakona, predmet ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, a to, po ocjeni suda, znači da postupak još nije završen i da se može zatražiti nastavak. S obzirom na to da od rješavanja pitanja radnopravnog statusa apelantice, kako je dalje navedeno, zavisi pitanje isplate naknade plaća i drugih naknada, to je bilo neophodno, kako je prvostepeni sud pravilno odlučio, prekinuti postupak do pravosnažnog okončanja postupka broj P-98/98.

6. Apelantica smatra da joj je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica vidi u postupanju sudova koji su njen zahtjev u jednom dijelu odbacili, a u drugom prekinuli. Navela je da postupak u predmetu broj P-98/98 nije okončan, da je sud u tom predmetu postupak prekinuo i uputio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, koja nikada nije donijela odluku. Zbog toga je, kako tvrdi, imala pravo da se o njenom zahtjevu odluči meritornom odlukom, a kako su oba redovna suda koja su donijela takva rješenja proizvoljno protumačila činjenice i pravo, povrijeđeno joj je pravo pristupa sudu. Apelantica tvrdi da činjenice zbog kojih je njen tužbeni zahtjev odbačen usljed prigovora o litispendenciji nisu tačne, te da o njenim zahtjevima sudovi nikada nisu donijeli meritornu odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se apelantičini navodi u pogledu prava na pristup sudu svode na njeno nezadovoljstvo zbog činjenice da pobijanim odlukama redovnih sudova nije meritorno riješeno o njenom tužbenom zahtjevu. Apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

10. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da, između ostalog, provjera način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ustavni sud, također, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Predmet postupka pred redovnim sudovima, kako proizlazi iz osporenih rješenja, jeste radnopravne prirode zbog čega je, osim Zakona o parničnom postupku kao zakona procesnopravne prirode, primijenjen i Zakon o radu FBiH kao zakon materijalnopravne prirode.

11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, razmatrajući prigovor o litispendenciji koji je iznijela tužena, izvršio uvid u predmet istog suda broj P-98/98 i utvrdio da se među 36 tužitelja pod rednim brojem 7 pojavljuje apelantica, te da se u spisu nalazi njena potpisana punomoć. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je, osim tužene, iz ove parnice kao drugotužena označena Gospodarska banka Mostar, te da svi tužitelji, dakle i apelantica, traže da se utvrdi da su u stalnom radnom odnosu, odnosno da im radni odnos za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti nije prestajao. Pošto se tužbeni zahtjevi iz konkretne parnice i parnice pod brojem P-98/98 djelomično podudaraju, Općinski sud je prigovor o litispendenciji ocijenio kao djelomično osnovan i u tom dijelu apelantičin zahtjev odbacio. S obzirom na to da drugi dio tužbenog zahtjeva zavisi od utvrđenja da li je apelantica kod tužene bila u stalnom radnom odnosu ili nije, što će kao prethodno pitanje biti riješeno u parnici pod brojem P-98/98, sud je raspravljanje o tom dijelu zahtjeva prekinuo. Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost odluke Općinskog suda, istakao da je postupak povodom tužbe u predmetu broj P-98/98 prekinut u smislu odredaba Zakona o radu FBiH i ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. istog zakona, te da se može zatražiti nastavak sudskog postupka ukoliko Kantonalna komisija nije donijela odluku. S obzirom na to da apelantica, kako proizlazi iz pobijanog rješenja Kantonalnog suda, samostalno ili sa ostalim tužiteljima može tražiti nastavak postupka broj P-98/98, od čijeg će ishoda ovisiti raspravljanje o zahtjevu za isplatu neisplaćenih plaća koji je pobijanim rješenjima prekinut, proizlazi zaključak da apelantica nije uskraćena u svom pravu na sudsku zaštitu.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer, promatrajući postupak u cjelini, proizlazi da apelantica u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog prava zaštićenog Ustavom s obzirom na to da će se o njenom zahtjevu djelomično odlučiti u već pokrenutom postupku pod brojem P-98/98 a nakon pravosnažnog okončanja tog postupka nastavit će se raspravljanje o zahtjevu za isplatu neisplaćenih plaća koji je pobijanim rješenjem prekinut. Budući da su redovni sudovi u apelantičinom slučaju u dvije instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, zbog čega je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/07 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio