Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/07 (S. T. i M. T.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2191/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 2191/07, rješavajući apelaciju Silvane Tamindžija i Marka Tamindžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvane Tamindžija i Marka Tamindžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-666/05 od 18. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-620/03 od 8. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2790/00 od 29. januara 2003. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Silvana Tamindžija i Marko Tamindžija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Dušan N. Savić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 25. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-666/05 od 18. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-620/03 od 8. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2790/00 od 29. januara 2003. godine.

2. Mihajlo Tamindžija, suprug odnosno otac apelanata (u daljnjem tekstu: suprug odnosno otac apelanata) povremeno je obavljao pomoćne poslove u pekari «Marić», vlasništvo Boška Marića iz Laktaša, do 7. marta 1992. godine kada je poginuo u saobraćajnoj nezgodi. Apelanti su u parničnom postupku, koji su pokrenuli radi naknade štete, zatražili da im Boško Marić kao tuženi (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati 1.000,00 KM na ime troškova sahrane, 3.000,00 KM na ime troškova podizanja spomenika, sve sa zateznim kamatama od 7. marta 1992. godine do isplate, po 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog smrti supruga i oca, sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, mjesečnu rentu od 100,00 KM Marku Tamindžiji na ime izgubljenog izdržavanja, počevši od 7. marta 1992. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti, te da im naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom broj P-2790/00 od 29. januara 2003. godine, u ponovnom postupku, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-620/03 od 8. jula 2005. godine, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata, obavezao apelante da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.382, 00 KM, te odbio zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova što predstavlja razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa od 5.829,00 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju, da je saslušao svjedoke koje su predlagali apelanti i tuženi, te da je saslušao parnične stranke. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da suprug, odnosno otac apelanata u pekari «Marić» nije imao stalno zaposlenje nego da je radio povremeno, i to određene pomoćne poslove, ali da nije imao zaključen ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, da je suprug odnosno otac apelanata taj dan kada je poginuo posudio privatni automobil od vozača koji je zaposlen kod tuženog, da ga je taj vozač zamolio da preveze dvije gajbe pekarskih proizvoda u obližnju školu, da taj vozač nije bio ovlašten da raspoređuje poslove u pekari, te da tuženi nije znao za dogovor između supruga, odnosno oca apelanata i vozača.

5. Osnovni sud je dalje naveo da je nesporno da su apelanti nakon smrti svoga supruga i oca pretrpjeli i materijalnu i nematerijalnu štetu, ali da tuženi za nastalu štetu nije odgovoran. Naime, bez obzira što suprug odnosno otac apelanata nije imao stalno zaposlenje kod tuženog, nego je radio samo povremeno, odgovornost tuženog bi postojala ako bi se dokazala uzročno-posljedična veza između nastale štete i rada supruga odnosno oca apelanata kod tuženog. Međutim, prevoz pekarskih proizvoda u posuđenom automobilu izvršen je ne samo bez naloga nadređenog, nego i bez znanja tuženog, dakle svojom voljom i po privatnom dogovoru, tako da s tim u vezi nije postojala uzročno-posljedična veza. Dalje, nastala šteta nije u vezi sa opasnom stvari ili djelatnosti koju kontrolira tuženi, budući da je prevoz vršen privatnim, a ne službenim vozilom pekare. Budući da nije utvrdio odgovornost tuženog za štetu, Osnovni sud je zaključio da je postavljeni tužbenih zahtjev apelanata u cijelosti neutemeljen, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 154, 174, 194. i 201. Zakona o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO).

6. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-666/05 od 18. maja 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluka prvostepenog odnosno drugostepenog suda pravilna i zakonita, da je prvostepeni sud postupio prema ranijem njegovom rješenju i da je upotpunio činjenično stanje koje je bilo relevantno za donošenje odluke. Obrazlažući ovaj stav, Vrhovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je suprug, odnosno otac apelanata na osnovu usmenog sporazuma obavljao povremene poslove kod tuženog, da je taj dan od vozača posudio privatni automobil, da je usput povezao dvije gajbe pekarskih proizvoda, te da je taj dan poginuo. Dalje, da suprug odnosno otac apelanata nije bio u radnom odnosu kod tuženog u smislu člana 11. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO), ali da je i bio ovo činjenično stanje ne bi bilo dovoljno za pravo na naknadu štete, budući da je za ostvarivanje prava na naknadu štete u smislu odredbe člana

154. ZOO potrebno dokazati krivnju i rizik od opasne stvari. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti niti član 73. stav 1. ZOPRO-a, budući da je u postupku dokazano da prevoz pekarskih proizvoda nije bio u sklopu radnih zadataka supruga odnosno oca apelanata, to jest da nije bilo naloga nadređenog, te da s tim u vezi nema uzročno-posljedične veze između štete i rada supruga, odnosno oca apelanata kod tuženog. Dalje, automobil koji je vozio suprug, odnosno otac apelanata nije bio vlasništvo tuženog, tuženi nije odgovoran niti kao imatelj opasne stvari, u smislu člana 154. stav 2. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO. Odgovarajući na revizijske prigovore da je tuženi trebao spriječiti ovaj prevoz, da je tuženi neprijavljivanjem radnika počinio niz povreda zakonskih propisa, te da nisu pravilno utvrđeni troškovi postupka, Vrhovni sud je naveo da tuženi kao poslodavac nije mogao određivati suprugu, odnosno ocu apelanata načine i vrstu prevoza nakon posla, te da eventualna povreda propisa zbog neprijavljivanja radnika nije u vezi sa nastalom štetom. Smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda da su apelanti, pošto je ponovni postupak uzrokovao dodatne troškove a oni nisu uspjeli u sporu, obavezni i da nadoknade nužne troškova tuženom u smislu odredbe člana 154. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: raniji ZPP).

7. Iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant obrazlaže tako da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tj. da je suprug odnosno otac apelanata prevozio pekarske proizvode po nalogu vozača koji mu je posudio svoj privatni automobil. Dalje, da je tuženi prekršio niz propisa koji reguliraju oblast radnih odnosa, da je u ponovnom postupku Osnovni sud ponovo utvrđivao činjenično stanje, iako mu je rješenjem Vrhovnog suda naloženo da samo pravilno primijeni materijalno pravo i ukloni formalne nedostatke koji se tiču primjene prava, da je Osnovni sud ponovo primijenio isto materijalno pravo kao i u ranijem postupku, iako je ranija revizija utvrdila da je ta primjena pogrešna. Apelanti se također žale i na odluku o troškovima postupka, budući da su uspjeli u prethodnom revizijskom postupku i da je uvažavanjem revizije Vrhovni sud povećao troškove parničnog postupka.

8. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata, odnosno da u postupku nisu povrijeđena njihova prava. Navod da prvostepeni sud nije mogao ponovo utvrđivati činjenično stanje jer da mu je samo naloženo da pravilno primijeni materijalno pravo ne stoji, budući da iz člana 395. stav 2. ranijeg ZPP-a, odnosno iz člana 250. stav 2. važećeg ZPP-a, proizlazi upravo suprotno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».

11. Ustavni sud konstatira da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer smatraju da je njihovom suprugu odnosno ocu naloženo da preveze pekarske proizvode, da je on tokom tog prevoza poginuo, te da zbog toga imaju pravo na naknadu štete. Apelanti se žale i na uvećane troškove koji su nastali prethodnim usvajanjem revizije, te da prvostepeni sud nije postupio prema rješenju u ranijem revizijskom postupku u vezi sa ponovnim utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom materijalnog prava.

12. Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud uočava da obrazloženje Vrhovnog suda sadrži ocjenu da je prvostepeni sud postupio prema njegovom ranijem nalogu, odnosno da obrazloženja prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda daju odgovore na navode koji su apelanti iznijeli i u apelaciji. Naime, budući da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između nastale štete i rada kod tuženog, nije utvrđena odgovornost tuženog, te s tim u vezi nisu ispunjeni uvjeti da apelanti ostvare pravo na naknadu štete. U vezi sa troškovima postupka Vrhovni sud je također dao jasno obrazloženje da su vođenjem ponovnog postupka uvećani troškovi u čiju visinu su uračunati nužni troškovi tuženog, a budući da apelanti nisu uspjeli u sporu obavezni su da ih nadoknade tuženom u smislu člana 154. stav 1. ranijeg ZPP-a. U pogledu navoda apelanata da je prvostepeni sud ponovno utvrđivao činjenično stanje, iako mu to nije bilo naloženo rješenjem u ranijem revizijskom postupku, Ustavni sud uočava da je revizijski sud u ranijem postupku upravo zbog toga što nije bilo potpuno utvrđeno činjenično stanje odlučivao rješenjem, a ne presudom, budući da mu zakonska odredba, tačnije član 395. stav 2. ranijeg ZPP-a i član 250. stav 2. važećeg ZPP-a, u takvoj situaciji propisuje jedino tu mogućnost. U skladu sa navedenim odluke redovnih sudova ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu stavove koji su navedeni u prethodnoj tački, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i, stoga, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na imovinu

14. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

15. Apelanti se, također, žale da im je u postupku povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti nisu obrazložili u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se to iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego su povredu ovog prava paušalno istakli. Budući da apelanti nisu učinili vjerojatnim da je povreda ovih prava moguća, Ustavni sud ove navode neće ispitivati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/07 (S. T. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio