Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2398/07 (K. A.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2398/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2398/07, rješavajući apelaciju Koviljke Adžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koviljke Adžić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj: 015-0-Gž-
07-000 066 od 12. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje, Odjeljenje Nevesinje, broj: P.77/04 od 6. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Koviljka Adžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa, Nenad Kisić, odvjetnik iz Nevesinja, podnijela je 17. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 015-0-Gž-07-000 066 od 12. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: P.77/04 od 6. prosinca 2006. godine.
2. Presudom broj: P.77/04 od 6. prosinca 2006. godine, Osnovni sud odbio je apelantičin precizirani tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tužena Republika Srpska, Ministarstvo obrane, Banjaluka (u daljenjem tekstu: tužena) na ime neisplaćenog toplog obroka isplati iznos od 430,51 KM i na ime neisplaćenog boračkog dodatka isplati iznos od 2.897,25 KM, sveukupno 3.327,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 1.475,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: Naredbu Vojske Republike Srpske od 15. ožujka 2004. godine, Rješenje VP Bileća od 15. ožujka 2004. godine, Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe radnog odnosa od 19. ožujka 2004. godine (u daljenjem tekstu: Sporazum), između apelantice i tužene, te Izvješće o financijskom vještačenju od 20. rujna 2006. godine. Osnovni sud je naveo da iz Sporazuma slijedi da apelantici prestaje profesionalna vojna služba kod tužene sa danom 22. ožujkom 2004. godine, da je tužena obvezna apelantici isplatiti otpremninu u iznosu od 2.000,00 KM, te da isplatom otpremnine prestaju sve obveze koje je tužena imala prema apelantici. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelantici prestala profesionalna vojna služba sa navedenim datumom, da joj je tužena isplatila otpremninu, te da su potraživanja koja je apelantica navela u tužbenom zahtjevu, bila dospjela i nisu isplaćena do zaključenja Sporazuma. Osnovni sud je konstatirao da se potpisivanjem Sporazuma apelantica odrekla prava da potražuje sporni iznos, sukladno odredbi članka 344. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) kojom je propisano da obveza prestaje kada povjeritelj izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje. S tim u svezi Osnovni sud je naveo da je odlučio odbiti tužbeni zahtjev apelantice. Vezano za prigovor apelantice u svezi tumačenja odredbe Sporazuma na temelju koje su prestale sve obveze tužene prema apelantici, koje tumačenje je dao Generalštab Vojske Republike Srpske, Uprava za civilno-vojne poslove, (u daljenjem tekstu: Uprava za civilno-vojne poslove) i u kojem tumačenju je navela da osobi kojoj je prestao radni odnos u vojsci i koja je dobila otpremninu ima pravo potraživati neisplaćeni dio plaća i naknada, Osnovni sud je naveo da to tumačenje nije prihvatio, budući ga je dalo neovlašteno tijelo, odnosno da je jedino tužena eventualno mogla izvršiti tumačenje spornih odredbi.
4. Presudom broj: 015-0-Gž-07-000 066 od 12. lipnja 2007. godine, Okružni sud je odbio apelantičinu žalbu, te potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno utvrdio da apelantica sukadno članku 344. stavak 1. ZOO nema pravo potraživati dio plaća i naknada, budući je potpisala Sporazum na temelju kojeg joj je prestao radni odnos kod tužene i kojim je predviđeno da isplatom otpremnine prestaju sve obveze tužene prema apelantici. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo sve dokaze koje je predložila apelantica, da je pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primjenio materijalno pravo.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama, povrijeđeno pravo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska Konvencija). Apelantica ističe da su sudovi pogrešno zaključili da ona nema pravo na neisplaćeni dio plaća i naknada, da su pogrešno tumačili odredbu Sporazuma kojom su regulirane obveze tužene nakon isplate otpremnine. Naime, da iz tumačenja koje je dala Uprava za civilno-vojene poslove, proizilazi da svi uposlenici kojim je prestala vojna služba zadržavaju pravo na isplatu neisplaćenih plaća i naknada. S tim u svezi apelantica navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je apelantica svojim potpisom na Sporazumu izvršila oprost duga u smislu članka 344. ZOO, te da su time pogrešno primjenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
8. Ustavni sud, konstatira da se navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno tumačenje odredbe Sporazuma na temelju koje tužena nema obvezu isplate neisplaćenih plaća apelantici, odnosno da je na taj način došlo do pogrešne primjene članka 344. ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, sadrže jasne i argumentirane razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neutemeljen. Naime, potpisivanjem Sporazuma apelantica je prihvatila sve njegove odredbe, pa i tu spornu, kojom je predviđeno da isplatom otpremnine prestaju sve obveze tužene prema apelantici, te da apelantica sukladno članku 344. stavak 1. ZOO nema pravo na potraživani iznos. Nadalje, Osnovni sud je dao obrazloženje i u pogledu tumačenja sporne odredbe, odnosno da nije prihvatio tumačenje od strane Uprave za civilno-vojne poslove, budući ga je dalo neovlašteno tijelo. Sukladno navedenom odluke redovitih sudova ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu stav naveden u tački 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović