Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/07 (A. D.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2233/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 2233/07, rješavajući apelaciju Aziza Džafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Džafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000869 od 18. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-448/02 od 8. augusta 2002. godine i djelomične Presude Općinskog suda u Visokom broj P: 500/97 od 5. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziz Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000869 od 18. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-448/02 od 8. augusta 2002. godine i djelomične Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 500/97 od 5. juna 2001. godine.
2. Momir Kubatlija (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelanta, radi poništenja ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Tužitelj je u tužbi naveo da je ugovorom o zamjeni nekretnina ustupio apelantu svoje nekretnine u Visokom, i to kuću i poslovni prostor za apelantove nekretnine - kuću u Ulcinju. Tužitelj je naveo da je ugovor ništav jer je ovjeren pred Prvim općinskim sudom u Beogradu, dakle na teritoriji druge države. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je predložio da sud utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina ovjeren kod Prvog općinskog suda u Beogradu pod brojem II/I-Ov-br.844/96 ništav, te da se u zemljišnim knjigama uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje uz obavezu da isplati apelantu 7.000,00 KM.
3. Djelomičnom Presudom Općinskog suda broj P: 500/97 od 5. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-448/02 od 8. augusta 2002. godine, utvrđeno je da je ugovor o zamjeni nekretnina ovjeren kod Prvog općinskog suda u Beogradu II/I-Ov-br.844/96 zaključen između tužitelja i apelanta ništav.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da su zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, da ga je potpisao tužitelj lično, a za apelanta Nenad Živković. Polazeći od iskaza stranaka i saslušanih svjedoka, te uvidom u predmetni ugovor, Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen suprotno članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 18/94). Navedenim članom, pojasnio je sud, izmijenjen je član 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93), te je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu države Bosne i Hercegovine, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. navedenog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Općinski sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju, prilikom zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, nije ispoštovan propis sadržan u izmijenjenoj odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno iz predmetnog ugovora se vidi da potpisi na ugovoru nisu ovjereni pred nadležnim sudom Bosne i Hercegovine te je predmetni ugovor ništav. Na kraju je Općinski sud istakao da je, za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina, utvrdio sve relevantne činjenice te je sazrio za konačnu odluku. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i obavezu da tužitelj apelantu isplati 7.000 KM odlučivat će naknadno.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prihvata sve iznesene razloge iz prvostepene presude koji se odnose na utvrđenje da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Iz pravilnog utvrđenja prvostepenog suda, naveo je Kantonalni sud, proizlazi da je ugovor o zamjeni nekretnina koji su stranke zaključile 17. februara 1996. godine ovjeren u Prvom općinskom sudu u Beogradu 22. februara 1996. godine pod brojem II/I Ov. Broj 844/96. S obzirom da su prema članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, a koji je prinudni propis, potpisi ugovornih strana morali biti ovjereni u nadležnom sudu Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Kantonalni sud je na kraju istakao da je za djelomičnu presudu, kojom je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina, nebitan navod žalbe da na osnovu pravnog posla (ugovora o zamjeni nekretnina) nije izvršena uknjižba u korist apelanta, odnosno da ugovor nije ni proizveo pravno dejstvo.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-485/02 od 5. februara 2004. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbacio kao nedopuštenu, jer u tužbi nije označena vrijednost spora.
7. Apelant je podnio prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu smatrajući da mu je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-485/02 od 5. februara 2004. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je svojom Odlukom broj CH/03/14724 od 13. septembra 2006. godine apelantovu prijavu proglasila prihvatljivom i obavezala Federaciju Bosne i Hercegovine da obezbijedi da Vrhovni sud donese meritornu odluku o izjavljenoj reviziji.
8. Postupajući po odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000869 od 18. maja 2007. godine stavio van snage rješenje tog suda broj Rev-
485/02 od 5. februara 2004. godine i reviziju odbio.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. član 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kada su utvrdili da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 17. februara 1996. godine, a ovjeren kod Prvog općinskog suda u Beogradu 22. februara 1996. godine. Članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, koji je stupio na snagu 15. jula 1994. godine, propisano je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. S obzirom da u konkretnom slučaju potpisi na spornom ugovoru nisu ovjereni u sudu Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je zaključio da ugovor ne ispunjava formu predviđenu odredbom člana 9. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti, te da ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
10. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni i tumačenju materijalnog prava - Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant je istakao da je u toku postupka koji je prethodio reviziji nesporno utvrđeno da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina u potpunosti izvršen, da je ušao u posjed nekretnine te isplatio tužitelju iznos od 7.000,00 KM koji je tužitelj tražio kao razliku u vrijednosti zamijenjenih nekretnina. Apelant smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisano da je pismeni ugovor o prenosu nepokretnosti, koji je u potpunosti ili u značajnom djelu izvršen, valjan čak iako potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojima nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Izuzetak su slučajevi u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Općenito je zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog postupka utvrdili da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između tužitelja i apelanta ovjeren kod Prvog općinskog suda u Beogradu, ništav u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Ustavni sud primjećuje da je 15. jula 1994. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti kojim je između ostalog izmijenjen i član 9. Zakona o prometu nepokretnosti i koji propisuje da: Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, navedenom izmjenom Zakona o prometu nepokretnosti prestala je da važi odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti na koju se apelant poziva u apelaciji. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović