Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2448/07 (Z. V.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2448/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2448/07, rješavajući apelaciju Zorana Vujičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vujičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-

07-000 910 od 14. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Razboja podnio je 27. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 910 od 14. juna 2007. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Borislava Jarića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate iznosa od 2.800,00 KM. Apelant je u tužbi naveo da je 10. novembra 2003. godine dao tuženom 2.800,00 KM, a tuženi se obavezao da će izvršiti carinjenje putničkog vozila marke «pasat 351», što nije učinio na legalan način, već je to uradio na nelegalan način zadržavši novac za sebe. Apelant je, dalje, istakao da je, zbog navedenih radnji, doveden u situaciju da mu prijeti oduzimanje njegovog vozila zbog neizvršenog carinjenja, a tuženi odbija da mu vrati novac, te je predložio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 2.800,00 KM.

3. Osnovni sud je Presudom broj Mal.242/05 od 25. januara 2007. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 2.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. februara 2005. godine pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 1.580,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu kamata je odbijen.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant isplatio tuženom iznos od 2.800,00 KM radi carinjenja vozila, ali da je sporna sadržina dogovora postignutog između apelanta i tuženog. Naime, apelant tvrdi da se tuženi obavezao da u njegovo ime i za njegov račun obavi carinjenje vozila, a tuženi te tvrdnje osporava, navodeći da je samo posredovao, odnosno dao novac osobi po imenu Ljuban, zvani «Čkalja», koja se bavi carinjenjem vozila. Analizirajući izvedene dokaze, sud je zaključio da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o nalogu na osnovu kojeg se tuženi kao nalogoprimac obavezao prema apelantu da za njegov račun preduzme određene poslove, a što je regulisano odredbama čl. 749. do 776. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je, dalje, naveo da je ugovor o posredovanju regulisan odredbom člana 813. ZOO. Međutim, iz činjenica koje su utvrđene izvedenim dokazima ne proizlazi da je tuženi doveo u vezu apelanta kao nalogodavca sa licem koje je, navodno, trebalo izvršiti carinjenje vozila.

5. Osnovni sud je istakao da su uloga i obaveza posrednika da postupa sa pažnjom dobrog privrednika da posreduje u pregovorima uz nastojanje da dođe do zaključenja ugovora, što se u ovom slučaju nije dogodilo, jer iz dokaza koji su izvedeni ne proizlazi zaključak da je zaključen ugovor između apelanta i trećeg lica. Na kraju, Osnovni sud ističe da postoji nelogičnost u iskazu tuženog i svjedokā J.V. i S.N. u pogledu predaje novca osobi po nadimku «Čkalja», pa nije mogao prihvatiti tvrdnju tuženog da je on bio posrednik u ovom pravnom poslu. Sud je zaključio da je tuženi bio nalogoprimac koji je sa apelantom ugovorio preduzimanje za njegov račun određenih poslova, pa kako je tuženi primio naknadu od 2.800,00 KM, a poslove nije obavio u skladu sa ugovorom, obavezan je da taj iznos vrati. Naime, sud je pojasnio da je apelant u svom iskazu tvrdio da mu je tuženi predao dokumentaciju predmetnog vozila koja je bila neispravna, budući da je vozilo registrovano kao vlasništvo druge osobe. Pošto je očigledno da se svrha ugovora zaključenog između apelanta i tuženog nije ostvarila, jer je tužitelj radnjama tuženog ostao bez prava da upravlja vozilom, sud je primjenom čl. 749. do 757. ZOO, te primjenom čl. 124, 125. i 148. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000 910 od 14. juna 2007. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj Mal.242/05 od 25. januara 2007. godine u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelant je obavezan da tuženom plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.176,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti i da je prvostepenu presudu ispitao u odnosu na povredu odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih razloga se, prema odredbi člana 433. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03, 74/05 i 63/07 u daljnjem tekstu: ZPP), može pobijati presuda donesena u sporu male vrijednosti. Okružni sud je konstatovao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, a koje je zasnovano na izvedenim dokazima, proizlazi da su stranke postigle dogovor da tuženi izvrši carinjenje apelantovog putničkog vozila, a da mu apelant plati 2.800,00 KM, da mu je apelant taj iznos isplatio i da je tuženi predao dokumente apelantu, i to tablicu, saobraćajnu dozvolu na ime druge osobe i punomoć za vozilo. Okružni sud je, dalje, naveo da apelant kao tužilac, na kome je teret dokazivanja činjenica na koje se poziva u svoju korist, nije izvodio dokaze na okolnosti kakav je dogovor postignut između njega i tuženog, u čemu se sastoji odstupanje od dogovora, odnosno šta je tuženi trebalo da uradi, a šta je uradio mimo dogovora, kao i da je navedeno vozilo zaista carinjeno i registrovano na drugu osobu, te proizlazi pogrešan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije obavio poslove u skladu sa ugovorom i da je zbog toga dužan vratiti primljeni iznos. Okružni sud je, na kraju, istakao da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog utvrđenja izveo pogrešan zaključak da se nije ostvarila svrha ugovora, jer je apelant ostao bez vlasništva i bez prava da upravlja vozilom, te je pogrešno primijenio materijalno pravo, što je imalo kao posljedicu donošenje nepravilne odluke.

8. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Također, apelant smatra da je prvostepeni sud detaljno obrazložio svoju presudu, analizirao izjave saslušanih svjedoka na osnovu kojih je utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Apelant je naveo da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise s obzirom na to da je sebi uzeo za pravo da preinači prvostepenu presudu kojom je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a da o tome ne dâ detaljno obrazloženje. Također, apelant smatra da je Okružni sud, u skladu sa odredbama ZPP, bio dužan u ovom slučaju da održi raspravu, pa tek onda da donese meritornu odluku na bazi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da eventualno otkloni dileme. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i da ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovno suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiše domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Zadatak tih sudova općenito je da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva usvojio stav da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Međutim, odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je prvostepeni sud na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izveo pogrešan zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da apelant, na kome je teret dokazivanja, nije izvodio dokaze na okolnost dogovora sa tuženim, u čemu se sastoji odstupanje od dogovora, kao i to da je navedeno vozilo zaista carinjeno i registrovano na ime druge osobe. U vezi sa apelantovim navodima da Okružni sud nije dovoljno obrazložio osporenu odluku, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.

13. U konkretnom slučaju Okružni sud je, u smislu odredaba člana 229. st. 2. i 4. ZPP, drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje, te utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što drugostepeni sud nije povodom žalbe tuženog otvorio raspravu na kojoj bi eventualno otklonio dileme, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kada je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenje dokaza koje je apelant predložio. Prema članu 217. stav 2. ZPP, drugostepeni sud nije bio obavezan da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenih činjenica u toku postupka, izveo pogrešan zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu činjenicu da je apelantu bila omogućena javna rasprava pred prvostepenim sudom, a da se drugostepeni sud bavio isključivo pitanjem primjene materijalnog zakona, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu.

14. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović