Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2313/07 (M. K.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2313/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2313/07, rješavajući apelaciju M. K. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kž-06-000-470 od 28. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj K:215/05 od 24.maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 10. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000-470 od 28. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K:215/05 od 24.maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj K:215/05 od 24. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000-470 od 28. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS) pa ga je sud na osnovu navedenog zakona i primjenom čl. 38. i

39. Krivičnog zakona RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Na osnovu člana 61. Krivičnog zakona RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Na osnovu člana 108. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09) oštećeni N.G. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom postupka na pretresu održanom 24. maja 2006. godine, apelant priznao krivnju dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Osnovni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su se u radnjama apelanta opisanim u dispozitivu presude stekla obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS. Osnovni sud je dalje istakao da je u konkretnom slučaju apelant postupao nehatno jer je bio svjestan da ako se ne pridržava saobraćajnih propisa može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi a u konkretnom slučaju je uslijed toga nastupila smrt jednog lica. Po ocjeni Osnovnog suda apelant je za počinjeno krivično djelo u potpunosti krivično odgovoran jer nema okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost pa ga je oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

4. Prilikom odmjeravanja kazne Osnovni sud nije našao na strani apelanta otežavajuće okolnosti dok je od olakšavajućih okolnosti našao da apelant nije ranije osuđivan, da je ukazao prvu pomoć oštećenom, da je porodičan, oženjen i otac troje djece. Osnovni sud je istakao da je kod olakšavajućih okolnosti uzeo i veliki doprinos oštećenog nastanku predmetne saobraćajne nezgode koji se po noći kretao na nepropisan način kolovoznom trakom ne obraćajući pažnju na druge učesnike u saobraćaju u stanju pripitosti. Ove okolnosti sud je uzeo kao naročito olakšavajuće pa je primjenom čl. 38. i 39. Krivičnog zakona RS apelantu izrekao kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Imajući u vidu stepen krivične odgovornosti apelanta i društvenu opasnost djela sud je zaključio da će se zatvorskom kaznom od četiri mjeseca postići svrha kažnjavanja predviđena članom 28. Krivičnog zakona RS.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud opredjeljujući se za izrečenu krivično pravnu sankciju dao razloge i kao olakšavajuće okolnosti cijenio da apelant nije osuđivan, da je ukazao pomoć oštećenom, da je porodičan čovjek i otac troje djece te kao naročito olakšavajuću okolnost cijenio veliki doprinos oštećenog. Okružni sud je također istakao da je za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina ali je primjenom odredbi o ublažavanju prvostepeni sud apelantu ublažio kaznu i izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Okružni sud je istakao da je izrečena kazna adekvatna težini učinjenog djela te okolnostima kako se desila saobraćajna nezgoda i ličnim svojstvima samog učinioca. Okružni sud je na kraju istakao da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakšavajuće okolnosti za apelanta i odmjerio adekvatnu krivično pravnu sankciju i dao valjane i obrazložene razloge. Kako nema drugih olakšavajućih okolnosti a sve su cijenjene od strane Osnovnog suda, Okružni sud je zaključio da nema razloga niti opravdanja za dalje ublažavanje izrečene sankcije.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. Naime, apelant smatra da mu se izrečena kazna mogla ublažiti bar za još jedan mjesec čime bi se za njega stvorili zakonski uslovi za zamjenu izrečene kazne za novčanu a što bi za njega bilo povoljnije. Apelant je istakao da je jedini zaposlen u porodici, da nema nekretnina i da je otac troje djece uzrasta 8, 7. i 3. godine te da bi odlazak na izdržavanje kazne za njega značio gubitak posla a to bi njegovu porodicu dovelo na rub egzistencije. Apelant je naveo da je priznao krivično djelo iz moralnih razloga jer ga je teško pogodila činjenica da je oštećeni smrtno stradao pa smatra da njegovo ponašanje kao i sve okolnosti slučaja ukazuju da se i sa blažom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. U pogledu ovih navoda apelanta Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju Osnovni sud je prvostepenom presudom a što je potvrdio Okružni sud, apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS pa ga je na osnovu navedenog zakonsko propisa i primjenom čl. 38. i 39. Krivičnog zakona RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca te mu je u skladu sa članom 61. Krivičnog zakona RS izrekao i mjeru bezbjednosti-zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci.

11. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na visinu kazne, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi zloupotrijebili zakonske odredbe na kojima se zasniva odluka o kazni i ponovo podsjeća da, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, nije mjerodavan ocjenjivati kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na temelju toga odmjerena kaznena sankcija, osim u slučajevima kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud primjećuje da je za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina, međutim primjenom odredbi o ublažavanju prvostepeni sud je apelantu ublažio kaznu i izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Osnovni sud je prilikom odlučivanja o krivično pravnoj sankciji uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti dok otežavajuće okolnosti na strani apelanta nije našao te vodio računa o stepenu krivične odgovornosti i društvenoj opasnosti djela. Dakle, Osnovni sud je dao razloge za svoju odluku konstatirajući da kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta nalazi raniju neosuđivanost, da je apelant porodičan, otac troje djece, da je ukazao prvu pomoć oštećenom te ukazao na veliki doprinos oštećenog nastanku predmetne saobraćajne nezgode. Također Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto žalbeni navodi nisu osnovani navodeći da je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće okolnosti te da nema više razloga niti opravdanja za dalje ublažavanje kazne a izrečena kazna je adekvatna težini učinjenog djela te okolnostima kako se desila saobraćajna nezgoda i ličnim svojstvima apelanta.

12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta prilikom odlučivanja o krivično pravnoj sankciji koja mu je izrečena.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se također žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kao i pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2313/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio