Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-906/07 (Lj. P., B. P. i M. P.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-906/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 906/07, rješavajući apelaciju Lj.P., B.P. i M P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj.P., B.P. i M P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1003/05 od 7. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-486/05 od 10. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-49/01-Č od 31. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj. P., B. P. i M. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Ćitluka koje zastupaju odvjetnice Sanja Iličić Lukenda i Gorjana Šajin iz Ćitluka, podnijeli su 23. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1003/05 od 7. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
486/05 od 10. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-49/01-Č od 31. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-49/01-Č od 31. januara 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im «Euroherc osiguranje» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati i to prvoapelantici naknadu na ime materijalne štete, za troškove pogreba 3.000,00 KM i troškove nadgrobnog spomenika iznos od 3.000,00 KM, te nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika iznos od 8.000,00 KM, drugoapelantu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika iznos od 7.500,00 KM, trećeapelantu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika iznos od 7.500,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. maja 1998. godine do isplate. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata da im se solidarno na ime nematerijalne štete temeljem posebnog osiguranja vozača i četiri putnika od posljedica nesretnog slučaja isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. maja 1998. godine do isplate, kao i troškove postupka sa zateznom kamatom od 24. maja 1998. godine do isplate. Istom presudom apelanti su obavezani tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 3.109,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Martin Planinić suprug prvoapelantice i otac drugoapelanta i trećeapelantice (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 8. aprila 1998. godine u mjestu Široki brijeg kao suvozač u vozilu BMW reg. oznaka MO 363-A kojim je upravljao drugoapelant, i koji je presudom Općinskog suda oglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nezgodu. Sud je dalje naveo da je prema nalazu dr. Zorana Antunovića utvrđeno da je tom prilikom prednik apelanata u saobraćajnoj nezgodi zadobio tupu povredu glave i potres mozga te prelom lijeve bedrene kosti, tupu povredu lijeve slabinske regije, pa je u hiruškom odjelu u Mostaru 14. aprila 1998. godine izvršeno namještanje polomljenih fragmenata lijeve bedrene kosti i njihova fiksacija kutno-metalnom pločicom i metalnim šarafima, nakon čega je 30. aprila 1998. godine otpušten kući. Nadalje, prednik apelanata je 5. maja 1998. godine ponovno primljen na hiruški odjel, a zatim prebačen na odjel neuropsihijatrije u Mostaru gdje je 24. maja 1998. godine nastupila smrt zbog akutnog zastoja srčano-cirkularnog i disajnog sustava. U vezi s tim, sud je naveo da su vještak sudske medicine i patologije Marija Definis-Gojanović i vještak sudske medicine dr. Ilijas Dobrača saglasni u svojim zaključcima i mišljenjima da zbog nepostojanja nalaza obdukcije ne mogu odgovoriti na pitanje o tačnom uzroku smrti prednika apelanata, odnosno o uzročno-posljedičnoj vezi povreda u prometnoj nezgodi i smrtnog ishoda. Sud je nalazima ovih vještaka u cijelosti poklonio vjeru navodeći da su isti dati u skladu sa pravilima struke nauke i vještine, potpuno stručno objektivno. Sud je naveo da apelanti u postupku nisu dokazali da su povrede koje je pok. prednik apelanata zadobio u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi u uzročno-posljedičnoj vezi sa smrtnim ishodom. Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer primjenom pravila o teretu dokazivanja nisu dokazali da su povrede zadobivene u saobraćajnoj nezgodi dovele do smrtnog ishoda njihovog prednika .
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-486/05 od 10. juna 2005. godine žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Sud je također naveo da su neosnovani navodi apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojima se šteta nastala u vezi sa opasnom stvari smatra da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže suprotno. Naime, iz provedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka koji je stručan i objektivan, da se bez valjano učinjene obdukcije (što u ovom slučaju nije učinjeno) ne može znati neposredan uzrok smrti, te da je nemoguće odgovoriti na pitanje da li između uzroka smrti i zadobivenih povreda postoji uzročnost. Sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanata na primjenu odredbi član 173. ZOO, jer nije dokazano šta je pravi uzrok smrti prednika tužitelja. Sud je istakao da tokom prvostepenog postupka nije dokazano da je smrt prednika apelanata posljedica saobraćajnog udesa ili bolesti, koja bi bila u uzročnoj vezi sa udesom, pa kako između deliktne radnje i štete nema uzročne veze nema ni prava na naknadu štete. Pored navedenog sud je naveo da drugoapelantu ne pripada pravo na naknadu štete, neovisno od njegove krivice, po odredbama člana 75. tačka 2. Zakona o osiguranju imovine i lica. U smislu citirane zakonske odredbe vozač, pa i kada je vlasnik, suvlasnik i svako drugi korisnik vozila, isključen je iz prava na naknadu štete na teret osiguravatelja. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i odbio zahtjev apelanata na naknadu štete, jer tokom postupka nisu dokazali da je tuženi odgovoran za štetu koju su pretrpjeli apelanti.
5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1003/05 od 7. decembra 2006. godine, revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud razmotrio žalbu apelanata u skladu sa odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 231. ZPP i dao odgovore na sve žalbene navode. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda, a posebno nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine koje su sudovi ocijenili objektivnim i stručnim a što prihvata i ovaj sud, proizilazi da se bez valjano učinjene obdukcije ne može utvrditi neposredni uzrok smrti. Osim toga, nije moguće bilo utvrditi da li između uzroka smrti prednika apelanata i zadobijenih povreda postoji uzročnost, posebno imajući u vidu da je dijagnoza smrti prednika apelanta «insufitienpio cardio respiratoria», što je samo klinička, a ne i patološko-anatomska, i ista se može napisati kod svakog prirodnog ili nasilnog umiranja. Sud je također naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo i odbili tužbeni zahtjev apelanata imajući u vidu odredbe člana 173. ZOO, kojima je predviđeno da «šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete». Kako apelanti nisu dokazali da je uzrok smrti njihovog prednika u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, sud je zaključio da nije ni ostvaren osnov odgovornosti tuženog za štetu trećim licima. Sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud.
6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s pravom na pravično suđenje, apelanti tvrde da sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti su naveli da činjenični supstrat ove pravne stvari ukazuje na sasvim drugačiji zaključak od onog koji su dali redovni sudovi. Izvedeni dokazi prvenstveno vještačenje dva vještaka ukazuju da je smrt njihovog prednika ne samo nastala u vezi sa opasnom stvari, već da je u uzročno-posljedičnoj vezi povreda zadobivena u saobraćajnoj nezgodi sa smrtnim ishodom. Apelanti kršenje prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i pogrešnoj ocjeni dokaza. Apelanti navode da su redovni sudovi donoseći različite presude u istoj pravnoj situaciji (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-656/04 od 4. aprila 2006. godine) postupili drugačije prema njima, te da je na taj način prekršeno njihovo pravo na nediskriminaciju, za što ne postoji razumno i objektivno opravdanje. S tim u vezi apelanti ističu da je povrijeđeno i njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se prema njim postupilo drugačije nego prema drugim u istoj situaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da nije imali pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelanta i redovni sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta, kao neosnovan. Naime, redovni sudovi su obrazložili da tokom postupka apelanti nisu dokazali da je smrt njihovog prednika posljedica saobraćajne nezgode, ili bolesti koja bi bila u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, pa kako između deliktne radnje i štete nema uzročne veze, to nije ni ostvaren osnov odgovornosti tuženog za štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva apelanata. Redovni sudovi su obrazložili da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 173. ZOO, budući da iz činjeničnih utvrđenja, a posebno nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine proizilazi, da bez izvršene obdukcije (što u konkretnom slučaju nije učinjeno), nije bilo moguće utvrditi šta je neposredan uzrok smrti prednika apelanata. Redovni sudovi su obrazložili da su nalaze vještaka sudske medicine ocijenili objektivnim i stručnim, te da su im u cjelosti poklonili vjeru, jer su po ocjeni sudova dati u skladu sa pravilima struke, nauke i vještine, te saglasni u svojim zaključcima i mišljenjima. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
11. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-
661/04 od 22. aprila 2005. godine, «Službeni glasnik BiH», broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, shodno članu 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 75/05 i 19/06). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što su potvrdili Vrhovni i Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, odnosno nisu dokazali da je uzrok smrti njihovog prednika u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, pa stoga nije ni ostvaren osnov odgovornosti tuženog za štetu trećim licima. Prvostepeni sud je omogućio apelantima jednako kao i tuženom, da izvedu sve dokaze, te ih ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
13. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti međutim ne obrazlažu kršenje ovog prava, jer svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni dokaza.Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelanti navode da su redovni sudovi donoseći različite presude u istoj pravnoj situaciji (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-656/04 od 4. aprila 2006. godine), postupili drugačije prema njima, te da je na taj način prekršeno njihovo pravo na nediskriminaciju, za što ne postoji razumno i objektivno opravdanje. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim navoda da su diskriminirani jer «za donošenje različitih presuda nije bilo razumnog i objektivnog opravdanja», nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud, stoga smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović