Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/07 (Š. A.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2295/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 2295/07, rješavajući apelaciju Šaćire Aganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šaćire Aganović, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-U-

07 000 016 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-

II-03-41-1474/06 od 13. septembra 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj UP-I-05-1-41-1241/04 od 22. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaćira Aganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda podnijela je 10. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-U-07 000 016 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03-41-1474/06 od 13. septembra 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-05-1-41-1241/04 od 22. decembra 2004. godine.

2. Rješenjem Službe broj UP-I-05-1-41-1241/04 od 22. decembra 2004. godine, koje je po službenoj dužnosti doneseno apelantici, roditelju oženjenog šehida Nasufa Aganovića, je i dalje priznato pravo na porodičnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 73,40 KM počevši od 1. januara 2005. godine dok za to postoje uvjeti propisani Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 48/99-u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelanticin sin Nasuf bio pripadnik Armije RBiH od 8. aprila 1992. godine do 1. juna 1993. godine kada je poginuo vršeći vojnu dužnost, da je bio oženjen, da je iza njegove smrti ostala apelantica, koja pored Nasufa ima još žive djece, da je njen suprug-otac poginulog Nasufa umro, te je utvrđeno da apelantica ostvaruje i druge mjesečne novčane prihode. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da apelantica ispunjava uvjete iz člana 4, člana 19. stav 1. tačka 1. i člana 20. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Dalje je navedeno da je novčani iznos porodične invalidnine određen u skladu sa članom 22. stav 3. Zakona o pravima branilaca i Naredbom Federalnog ministarstva.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-1474/06 od 13. septembra 2006. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica smatra da joj pripada porodična invalidnina u iznosu od 43% od osnovice, budući da njena snaha sa njenim sinom nije imala djece. Federalno ministarstvo je navelo da ova činjenica nema uticaja na visinu porodične invalidnine koju ostvaruje apelantica kao majka poginulog, te je istaklo da majka, u smislu člana 20. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca, ostvaruje pravo na porodičnu invalidninu nezavisno od drugih članova porodice koji su to pravo ostvarili.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 005-0-U-07 000 016 od 8. juna 2007. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu kojom je tražila poništenje rješenja Federalnog ministarstva. U obrazloženju presude sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelantica majka poginulog šehida Nasufa Aganovića, da njen suprug a otac poginulog nije živ, da je apelanticin sin u momentu pogibije bio oženjen, te da nije sporno da apelantica ostvaruje druga primanja, tj. porodičnu penziju, kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar počevši od 1. januara 1996. godine. Sud je naveo da je, s obzirom na ovakvo nesporno stanje, apelantici i dalje priznato pravo na porodičnu invalidninu u iznosu od 73,40 KM, što čini 10% od osnovice. Sud je naveo da je, u smislu člana 22. stav 3. Zakona o pravima boraca, ovaj iznos od 10% pravilno utvrđen budući da je apelantica jedini roditelj koji koristi invalidninu, ima i druge prihode, a njen poginuli sin je bio oženjen. Stoga je sud zaključio da su prvostepeni organ i tuženi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe Zakona o pravima boraca (član 4, član 19. stav 1. tačka 1, član 20. stav 1. tačka 3. i član 22. stav 3), te je odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu.

5. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj pripada pravo na 43% osnovice, a ne 10% kako su to odredili sud i upravni organi. Ističe da je njena snaha izgubila pravo na porodičnu invalidninu, te da stoga jedino njoj pripada to pravo ali da se zakon nepravilno primjenjuje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira da su upravni organi i sud nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke, te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa - Zakona o pravu branitelja.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/07 (Š. A.) | Sudska praksa | Aktio