Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/07 (D. R.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1136/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1136/07, rješavajući apelaciju Dušanke Radanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Radanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj: 010-0-GŽ-

07-000-094 od 8. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj: P-881/03 od 12. decembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Radanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 17. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 010-0-GŽ-07-000-094 od 8. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-

881/03 od 12. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj: P-881/03 od 12. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj: 010-0-GŽ-07-000-094 od 8. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje ugovora o prodaji garaže u zgradi KS 63/1, F-30/1, ulica Stjepana II Kotromanića b.b. u Livnu, zaključenog između Općine Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca i Dinka Baraća (u daljnjem tesktu: drugotuženi) kao kupca. Tužbenim zahtjevom apelantica je takođe tražila da se utvrdi da je prvotuženi dužan, radi ostvarivanja apelanticinog prava preče kupnje, prodati navedenu garažu apelantici, te joj izdati podobnu ispravu za zemljišno knjižni prijenos navedene nekretnine u njeno vlasništvo, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda. Tačkom dva stava jedan dispozitiva odbijen je apelanticin prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom bi se drugotuženom zabranilo posjedovanje, korištenje i raspolaganje navedenom nekretninom, te pečačenje iste kako ne bi nastale i druge štetne posljedice do pravomoćnog okončanja spora. Stavom dva dispozitiva apelantica je oslobođena troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu i taksu na presudu iznosima od po 300,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbom člana 32. Zakona o prometu nekretnina («Službeni list SRBiH br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i «Službeni list RBiH br. 21/92, 3/93 i 18/94) propisano da vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, odnosno zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju koristi najmanje 5 godina (stav 1.), a pravo preče kupnje se ostvaruje po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavku (stav 2.). Općinski sud je konstatovao da apelantica spornu garažu nije koristila počevši od polovine 1993. godine do 18. januara 2001. godine, što je i sama navela u svojoj tužbi ovom sudu. Obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da prvotuženi, kao vlasnik garaže, nije bio dužan apelantici ponuditi garažu na prodaju, niti je ona na istoj imala pravo preče kupnje. Prema navodima Općinskog suda, u toku postupka apelantica se pozivala na podnesak od 12. jula 2001. godine, koji se prema mišljenju ovoga suda ne može smatrati pismenom ponudom, jer je pravilima natječaja broj 176/92 od 15. aprila 2002. godine utvrđeno šta treba sačinjavati pismena ponuda. Općinski sud je naglasio da uvidom u zapinik sastavljen u prostorijama Fonda u stambeno-komunalnom gospodarstvu Livno od 25. aprila 2002. godine, jasno je da apelantica nije podnijela prijavu na natječaj. Nadalje, apelanticin podnesak od 12. jula 2001. godine nije niti službeno protokolisan. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica nije dokazala da je podnijela ponudu za učestvovanje u natječaju za sudjelovanje na prodaji garaža u stambenom garažnom objektu KS 63/1. Takođe, Općinski sud je izvršio uvid u izvadak iz knjige položenih ugovora KO Livno na osnovu čega je utvrđeno da je apelantica vlasnica stana u ulici Stjepana II Kotromanića b.b., stambeni objekat KS 62/1, a ne stambeni objekat KS 63/1 u kojem se nalazi predmetna garaža. Budući da je u toku postupka Općinski sud utvrdio da je drugotuženi vlasnik stana u stambeno garažnom prostoru KS 63/1 i da se natječaj za sudjelovanje na prodaji garaža odnosi i na vlasnike stanova u stambenom objektu KS 63/1 apelanticin zahtjev za izdavanje privremen mjere je odbijen.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da apelantica nije podnijela prijavu na raspisani natječaj Fondu stambeno-komunalnog gospodarstva Livno pod brojem 176/02 od 15. aprila 2002. godine, te da apelantica stanuje u zgradi broj KS 62/1, a ne u zgradi broj KS 63/1 u kojoj se nalazi garaža i u kojoj stanuje drugotuženi, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom.

5. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na presudu Općinskog suda, broj: P-881/03 od 12. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj: 010-0-GŽ-07-000-094 od 8. marta 2007. godine, smatrajući da joj je istima povrijeđeno pravo na imovinu. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju, predmet spora pred Općinskim i Kantonalnim sudom je poništenje ugovora o prodaji zaključenog između prvotuženog i drugotuženog kojim je, prema navodima apelantice, došlo do povrede njenog prava preče kupnje, obzirom da je bila zakupac garaže koja je predmet spornog ugovora o prodaji. Ustavni sud konstatuje da predmetna garaža ne predstavlja postojeću imovinu apelanatice, niti je ona na osnovu relevantih propisa mogla imati «legitimno očekivanje» da će je steći. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

9. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/07 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio