Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1408/09 (D. V.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1408/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1408/09, rješavajući apelaciju Dragana Vukojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vukojevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske: broj: 118-
0-Rev-07-000 161 od 5. februara 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj: 015-0-Gž-06-000 349 od 22. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj: P-307/05 od 8. avgusta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Rev-07-000 161 od 5. februara 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 015-0-Gž-06-000 349 od 22. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: P-307/05 od 8. avgusta 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj: P-307/05 od 8. avgusta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj: 015-0-Gž-06-000 349 od 22. novembra 2006. godine, odbačena je tužba apelanta podensena protiv Javnog preduzeća Hidroelektrane na Trebišnjici AD Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi). Stavom dva dispozitiva apelant je dužan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je prvostepeni sud u postupku našao da u skladu sa članom 104. Zakona o radu («Službeni glasnik RS», broj 38/00 do 55,07; u daljnjem tekstu: ZR), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava, s tim da se zahtjev može podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od 3 mjeseca pozivajući se na na odredbu člana 105. ZR kojim radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu u roku od 1 godine od dana saznanja za tu povredu. Prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da apelant svoju tužbu nije podnio u roku predviđenom odredbom člana 105. ZR, jer je njegovo pravo nastalo 3. oktobra 2002. godine, a tužba sudu je podnesena 3. novembra 2005. godine. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo.
4. Vrhovni sud je 5. februara 2009. godine donio rješenje broj: 118-0-Rev-07-000 161 kojim je odbijen apelantov zahtjev za reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda, broj: 015-0-Gž-06-000 349 od 22. novembra 2006. godine.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović