Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1478/09 (A. Š.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1478/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1478/09, rješavajući apelaciju Adema Šudića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Šudića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-07-000 829 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P.177/05 od 20. februara 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Šudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 829 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.177/05 od 20. februara 2006. godine. Apelant je 27. maja 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj P.177/05 od 20. februara 2006. godine, potvrđenu presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio 3. avgusta 1989. godine sa tuženim S.Z., stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže određenim u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što bi tuženi S.Z., M.R., Z.Z. i Ž.Z. bili dužni priznati i dozvoliti da se to pravo upiše na apelanta u zemljišnim knjigama, te kojim je tražio da se obaveže tuženi M.R. da mu preda u posjed navedene nekretnine, i se utvrdi da je ništav ugovor o darivanju, zaključen 2. juna 1990. godine između S.Z. kao darodavca i Z.Z. i Ž.Z. kao daroprimaca u odnosu predmetne nekretnine, kao i da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 12. marta 1999. godine između Z.Z. i Ž.Z. kao prodavaca i M.R. kao kupaca u odnosu na predmetne nekretnine, te da se tuženi obavežu da apelantu plate troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom, apelant je obavezan da tuženom M.R. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 1.020,00 KM.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 118-0-Rev-
07-000 829 od 11. marta 2009. godine.
4. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Republike Srpske, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Odredbom člana 321. stav 2. ZPP-a je propisano da je, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora ona koju tužitelj označi u tužbi. U vezi sa tim, Sud je konstatovao da u konkretnom slučaju apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, niti je sud sa takvom tužbom postupio kao sa neurednim podneskom u skladu sa članom 109. ranijeg Zakona o parničnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i da taj nedostatak nije otklonjen do zaključenja glavne rasprave. Međutim, primjetio je da je prvostepeni sud, odlučujući prvi put o postavljenom zahtjevu, Presudom broj P-140/02 od 27. februara 2003. godine, odlučio o troškovima parničnog postupka tako što je na ime takse na tužbu računao iznos od 300 KM, slijedom čega je pozvao apelanta da na ime takse na tužbu i takse na presudu plati ukupan iznos od 600 KM, dok je apelant zatražio oslobađanje od obaveze plaćanja označene takse, čime se saglasio sa vrijednošću predmeta spora koju je odredio sud i na osnovu koje visine je tražena uplata takse na tužbu. Sud je zaključio da se u takvoj situaciji dozvoljenost revizije cijeni prema osnovici prema kojoj je računata taksa na tužbu, iz razloga što se, prema odredbi člana 21. stav 1. Zakona o sudskim taksama, takse u parničnom postupku plaćaju prema vrijednosti predmeta spora. S obzirom da je taksa na tužbu računata u iznosu od 300 KM, sud je zaključio da osnovica za taj obračun nije bila veća od 5000,00 KM, iz razloga što je tarifnim brojem 1 .Taksene tarife („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99) propisano da se na vrijednost predmeta spora preko 1.000 do 5.000 KM plaća taksa u vrijednosti od 300,00 KM. Shodno navedenom, Sud je zaključio da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, te je našao da raspravljanje i odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevim, pa je odlučio kao u izreci primjenom člana 247. stav
1. ZPP-a.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustva Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Taođe, apelant traži da mu se u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda dosudi iznos od 5.000 KM na ime naknade nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine, izjavio reviziju, ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda 118-0-Rev-07-000 829 od 11. marta 2009. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 927 od 29. maja 2007. godine, budući da je Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 829, kojim je odlučeno o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv navedene presude Okružnog suda, doneseno 11. marta 2009. godine. Iz navedenog proizilazi da je presuda Okružnog suda apelantu morala biti uručena prije tog datuma. S obzirom na to da je apelacija je Ustavnom sudu podnesena 13. maja 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović