Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/09 (R. S.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-177/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 177/09, rješavajući apelaciju Rasima Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Subašića, podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 21. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) o njegovom zahtjevu podnesenom radi ostvarenja prava prema članu 182. (u vrijeme podnošenja član 152.) Zakona o radu Republike Srpske (prečišćeni tekst «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR RS).
2. Apelant navodi da je do 30. aprila 1992. godine bio u radnom odnosu kod poslodavca «Rudnik krečnjaka i tvornica kreča» Doboj, kada mu je nezakonito prestao radni odnos. Apelant dalje navodi da je blagovremeno (21. januara 2001. godine) podnio zahtjev za utvrđivanje prava na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, prema članu 182. (u vrijeme podnošenja član 152.) ZOR RS, te da o njegovom zahtjevu i pored ponovnog slanja zahtjeva 23. maja 2007. godine do dana podnošenja apelacije nije odlučeno.
3. Ministarstvo rada je u svom odgovoru na apelaciju, broj 16-126-3213/09/VN od 8. jula 2009. godine, navelo da u potpunosti osporava navedenu apelaciju ističući da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Ministarstvo rada je dalje navelo, da je utvrdilo da se u njihovoj bazi podataka nalazi i zahtjev apelanta koji je nepotpun, te da će apelantu uputiti dopis kojim će tražiti da dopuni svoj zahtjev nakon čega će uzeti u rad apelantov predmet.
4. Iz navoda apelacije proizilazi da je zbog nedonošenja odluke od strane Ministarstva rada po apelantovom zahtjevu podnesenom radi prava na otpremninu i isplate otpremnine povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud je, u predmetu AP 1514/07, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 1514/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda, broj AP 1514/07 od 29. aprila 2009. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti nisu iskoristili mogućnost pokretanja upravnog spora zbog nednošenja odluka po njihovim zahtjevima radi prava na otpremninu i njene isplate u zakonskom roku, dakle nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove. To dalje znači da apelanti nisu došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović