Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/08 (V. M.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2182/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2182/08, rješavajući apelaciju Vere Mijić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Mijić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-07-000 295 od 15. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Mijić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-07-000 295 od 15. maja 2008. godine. Apelantica je 5. augusta 2008. godine dpunila apelaciju.
2. Stambena komisija Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Stambena komisija) je donijela Pregled odluka o dodjeli placeva i stanova u zakup, broj 8/1-08-37-173/03 od 10. oktobra 2003. godine, kojima su dodijeljeni stanovi i placevi licima bliže navedenim u pomenutom Pregledu odluka.
3. Odlučujući o prigovoru apelantice izjavljenom protiv odluke Stambene komisije, broj 8/1-08-
37-173/03 od 10. oktobra 2003. godine, Ministarstvo odbrane Republike Srpske je donijelo odluku, broj 8/1-03-37-173-4/03 od 14. novembra 2003. godine, kojim je odbilo kao neosnovan prigovor apelantice. U obrazloženju odluke je navedeno, da je Stambena komisija prilikom utvrđivanja rang liste za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u Ministarstvu odbrane za 2003. godinu na rang listu uvrstila i apelanticu, koja se nakon bodovanja u skladu sa odredbama Pravilnika o stambenom obezbjeđenju u Vojsci i Ministarstvu odbrane Republike Srpske našla na 23. mjestu, čime je izvršena u cjelosti presuda Okružnog suda, broj U-30/01 od 6. septembra 2001. godine, na čije se neizvršenje apelantica pozvala u svom prigovoru. Vezano za prigovor apelantice o pogrešnom bodovanju Ministarstvo je navelo da je u postupku utvrđivanja rang liste, koji je prethodio dodjeli stanova, omogućena pravna zaštita zainteresovanim licima izjavljivanjem prigovora na prijedlog rang liste. Dalje se navodi, da je Stambena komisija po prigovoru apelantice donijela odluku protiv koje se mogla podnijeti tužba, te da je rang lista postala konačna 17. marta 2003. godine i da se u postupku po prigovoru na pojedinačne odluke o dodjeli stanova ne može isticati niti razmatrati pravilnost bodovanja pri utvrđivanju rang liste. Na kraju je zaključeno da je dodjela stanova izvršena prema konačnoj rang listi na kojoj se lica koja su dobila stanove nalaze ispred apelantice, te da nije učinjena povreda na štetu apelantice.
4. Odlučujući u upravnom sporu, radi poništenja odluke Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 8/1-03-37-173-4/03 od 14. novembra 2003. godine, čiji je pravni slijednik Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Republička direkcija za obnovu i izgradnju, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-U-07-000 295 od 15. maja 2008. godine, kojom je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je stav tuženog u osporenoj odluci ispravan. U obrazloženju presude Okružni sud dalje navodi, da je presudom Okružnog suda, broj U-56/04 od 9. augusta 2004. godine, u predmetu raspodjele stanova, odbijena tužba apelantice protiv tužene Više stambene komisije Vojske Republike Srpske radi poništenja akta Up-2 broj 132-2 od 28. januara 2004. godine i rješenja Int.broj 07/4-1886 od 18. novembra 2003. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno, da je presudom Okružnog suda, broj U-30/01 od 6. septembra 2001. godine, uvažena žalba apelantice i poništeno rješenje Više stambene komisije VP 1050 Banjaluka, broj 03/2/3-17-26 od 5. decembra 2000. godine, kojim je odbačena žalba apelantice kao izjavljena od neovlaštenog lica, uz obrazloženje da apelantica ostvaruje pravo na rješavanje stambenog pitanja po članu 1. tada važećeg Pravilnika o stambenom obezbjeđivanju u Vojsci i Ministarstvu odbrane Republike Srpske, broj 8/1-01-2238/99 od 15. novembra 1999. godine. U izvršenju presude Okružnog suda, broj U-30/01 od 6. septembra 2001. godine, Viša stambena komisija je donijela rješenje Up. broj 162-2 od 30. oktobra 2001. godine, kojim je usvojila prigovor apelantice i poništila odluku Stambene komisije Garnizona Banjaluka Int. broj 29/1-208 od 23. oktobra 2000. godine i predmet vratila na ponovni postupak. Također, rješenjem Okružnog suda, broj U-231/01 od 6. juna 2002. godine, odbačen je zahtjev apelantice za donošenje rješenja o izvršenju presude, broj U-30/01 od 6. septembra 2001. godine, uz obrazloženje da je Viša stambena komisija postupila po primjedbama i uputama iz navedene odluke, iz čega proizila da je neosnovan navod apelantice da tužena nije postupila po uputama datim u navedenoj presudi.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe čl. 53., 54., 55. i 57. Pravilnika o stambenom obezbjeđenju u Vojsci i Ministarstvu odbrane Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/02 i 2/03, u daljnjem tekstu: Pravilnik), navodeći da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog akta proveden u skladu sa odredbama Pravilnika. Iz navedenog proizilazi, da je o prigovoru apelantice koji se odnosio na bodovanje odlučeno u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta te da je tuženi pravilno postupio kada je prigovor apelantice odbio kao neosnovan uz razloge date u obrazloženju koje kao valjane prihvata i ovaj sud. Vezano za tužbene navode apelantice koji se odnose na odluku Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-123/02 od 13. septembra 2005. godine, kojom je utvrđeno da pojedini članovi Pravilnika nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, Okružni sud je naveo da pomenutom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske nisu proglašene neustavnim odredbe Pravilnika koje je tuženi primjenio prilikom donošenja osporenog akta. Okružni sud je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu, zaključivši da u konkretnom slučaju osporenim aktom nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 109/05).
6. Apelantica smatra da je pobijanom odlukom povrijeđeno njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je osporena odluka, kojom je odbijena njena tužba podnesena protiv odluke Stambene komisije od dojeli stanova i placeva, neustavna i protuzakonita obzirom da nije uvrštena u predmetnu raspodjelu stanova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Apelantica se žali na presudu Okružnog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Okružnim sudom je poništenje odluke tuženog o dodjeli stanova i placeva na osnovu utvrđene konačne rang liste. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ( vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Kevešević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, predmet broj CH/97/46,). Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantici na korištenje, ne predstavlja postojeću imovinu apelanatice, niti je ona na osnovu relevantih propisa mogla imati «legitimno očekivanje» da će ga steći . Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelantica očekivala da će steći pravo na dodjelu stana. Međutim, pravo na sticanje stana dodjeljivanjem od strane nosioca prava raspolaganja, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelantica se žali da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima apelantice, Ustavni sud smatra da u postupku u kojem je odlučivano o zakonitosti donošenja odluke o dodjeli stanova i placeva, a na osnovu konačne rang liste sačinjene od strane Stambene komisije, nije moglo doći do povrede prava na koje se apelantica u apelaciji poziva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi prema kojima joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović