Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2737/08 (M. S.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2737/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2737/08, rješavajući apelaciju Milke Sojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Sojić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000850 od 18. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina broj Gž-428/03 od 27. juna 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Zvornik broj Rs-33/2000 od 16. januara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Sojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Koviljače, koju zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijela je 10. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000850 od 18. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-428/03 od 27. juna 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Zvornik (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-33/2000 od 16. januara 2003. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-33/2000 od 16. januara 2003. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Gž-428/03 od 27. juna 2006. godine odbačen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa tuženog A.D. „Stari Grad“ Zvornik broj 34. od 30. juna 1994. godine i odluka Upravnog odbora tuženog broj 264/99 od 22. decembra 1999. godine i da se obaveže tuženi da apelanticu vrati u radni odnos, uspostavi sva prava iz radnog odnosa i isplati joj sve dospjele plaće počev od 1. aprila 1994. godine pa do vraćanja na posao. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica nezakonito odbila primiti rješenje o prestanku radnog odnosa te da je na njega propustila podnijeti prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa čime je izgubila pravo na sudsku zaštitu u smislu člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima („Službeni Glasnik Republike Srpske“, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98, u daljenjme tekstu: ZORO) zbog čega nije bilo moguće udovoljiti apelanticinom tužbenom zahtjevu.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000850 od 18. juna 2008. godine revizija koju je apelantica izjavila protiv rješenja Okružnog suda broj broj Gž-428/03 od 27. juna 2006. godine. godine je odbijena kao neosnovana. U obraloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, budući da je na temelju stanja u spisu utvrđeno da je apelantica propustila poslodavcu ponijeti prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, a kako je u članu 57. stav 2. ZORO-a je propisano da radnik ne može sa uspjehom tražiti radno pravnu zaštitu sudskim putem, ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom poslodavca proizlazi su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalno pravo, zbog čega nije moglo biti udovoljeno apelanticinim revzionim navodima.
4. Apelantica se žali da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/ 3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.Europske konvencije za zaštitu ljdskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, u osporenim odlukama je utvrđeno da apelantica nije iskoristila pravo podnošenja prigovora poslodavcu protiv rješenja o prestaku ugovora o radu, zbog čega je izgubila pravo na sudsku zaštitu, iz čega proizlazi da sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povratak na posao, već je tužbeni zahtjev odbačen iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica se morala obratiti poslodavcu kako je to propisano u ZORO-u ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-
22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da činjenica da se apelantica nije obratila poslodavcu za zaštitu svojih prava ukazuje na to da nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev sudu, na temelju kojeg sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović