Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3150/08 (V. S.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3150/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 3150/08, rješavajući apelaciju Vahide Salihović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Salihović, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-06-000 352 od 16. februara 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž:13/03 od 14. februara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-87/98 od 30. avgusta 2002.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 7. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 352 od 16. februara 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž:13/03 od 14. februara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-87/98 od 30. avgusta 2002. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 23. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-87/98 od 30. avgusta 2002. godine, odbačena je kao nedozvoljena apelanticina tužba koja je bila podnesena protiv Osnovne škole «Miloš Dujić» iz Čelinca (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa.

3. U postupku, Osnovni sud je utvrdio da je apelantici na osnovu odluke tuženog, broj 144/92 od 3. septembra 1992. godine, prestao radni odnos 5. avgusta 1992. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je navedenu odluku apelantica primila 8. septembra 1992. godine, a prigovor izjavila upravnom odboru tuženog tek 20. marta 1998. godine, te da tužena po prigovoru nije odlučivala, pa je apelantica 8. aprila 1998. godine ustala sa tužbom Osnovnom sudu. Obzirom da je apelantica izjavila prigovor poslije zakonom određenog roka (pet i po godina kasnije), Osnovni sud je mišljenja da apelantica nije koristila pravo prigovora. Nadalje, okolnost (koju ističe apelantica) da odluka tuženog ne sadrži pravnu pouku nije od značaja, jer pravo na podnošenje prigovora i rok su određeni Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) koji je u vrijeme donošenja spornog rješenja bio na snazi, pa nije ni bilo neophodno da sama odluka sadrži pravnu pouku. Takođe, Osnovni sud smatra neosnovanim navode apelantice da nije znala ima li pravo izjaviti prigovor obzirom da se prekid radnog odnosa desio u vrijeme rata, kada se iz straha za život slabo kretala po Banjaluci, jer je prigovor poslodavcu mogla predati putem pošte. Iz navedenih razloga Osnovni sud je mišljenja da je apelantica izgubila pravo da traži zaštitu suda, pa je tužbu odbacio kao nedozvoljenu.

4. Po žalbi apelantice protiv prvostepenog rješenja, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je donio rješenje, broj Ž-13/03 od 14. decembra 2005. godine, kojim je prvostepeno rješenje preinačio tako što se apelanticina tužba u predmetnoj pravnoj stvari umjesto zbog nedozvoljenosti, odbacuje zbog neblagovremenosti.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu 9. marta 2006. godine. Vrhovni sud je 16. februara 2007. godine donio rješenje kojim se odbija zahtjev za reviziju.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena njena prava na život, iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelantica je 20. marta 1998. godine izjavila prigovor upravnom odboru tuženog, na odluku broj 144/92 od 3. septembra 1992. godine, a tužbom Osnovnom sudu se obratila 8. aprila 1998. godine. Obzirom da je apelantica podnijela prigovor poslije zakonom određenog roka, , Okružni sud je donio rješenje, broj Ž-13/03 od 14. decembra 2005. godine, kojim je apelanticina tužba u predmetnoj pravnoj stvari odbačena zbog neblagovremenosti. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor protiv odluke poslodavca broj RS-87/98 od 30. avgusta 2002. godine ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da neblagovremenim podnošenjem prigovora apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela prigovor, na temelju kojeg Osnovni sud, a kasnije ni Okružni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3150/08 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio