Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/09 (M. H.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-553/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 553/09, rješavajući apelaciju Muharema Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Hasića podnesena protiv presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-975/95 od 22. marta 1999. godine, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-975/95 od 22. marta 1999. godine. Apelant je nekoliko puta dopunjavao apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-975/95 od 22. marta 1999. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
753/99 od 12. juna 2000. godine, odbijena je apelantova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa.
3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), rješavajući po reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio je presudu, broj Rev-45/01 od 19. marta 2001. godine, kojom je odbio reviziju.
4. Apelant je 28. maja 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-45/01 od 19. marta 2001. godine.
5. Odlukom broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, ovu apelaciju Ustavni sud je odbio, utvrdivši da nema povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sloboda misli, savjesti i religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant traži naknadu plata i drugih iznosa vezanih za rad, doprinosa, zakonske zatezne kamate i naknadu nematerijalne štete.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;».
8. Ustavni sud zapaža da apelant podnosi apelaciju protiv presude Općinskog suda, broj P-
975/95od 22. marta 1999. godine, te da se njegova apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda, broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu plata i drugih iznosa vezanih za rad, doprinosa, zakonske zatezne kamate i naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopuštena jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, to apelantu ne pripada ovo pravo.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović