Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-651/09 («MTK OMORIKA» doo Han Pijesak)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Protek roka
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-651/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-651/09, rješavajući apelaciju «MTK OMORIKA» doo Han Pijesak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “MTK OMORIKA” doo
Han Pijesak podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-0-Uvl-07-000 001 od 24. decembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “MTK OMORIKA” doo
Han Pijesak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija-poreska uprava odbor za rješavanje poreskih žalbi, broj: 01/0104/II-450-751/04 od 26. novembra 2004. godine i rješenja Ministarstva finansija-poreska uprava područni centar Istočno Sarajevo-odjeljenje za kontrolu i naplatu, broj: 07/0702-050-28-55-
1/04 od 1. jula 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. «MTK OMORIKA» doo Han Pijesak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, kojeg zastupa Vesna Tupajić Škiljević, advokat sa Sokoca, podnio je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Uvl-07-000 001 od 24. decembra 2008. godine, presude Vrhovnog suda, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija-poreska upravaodbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj: 01/0104/II-450-751/04 od 26. novembra 2004. godine i rješenja Ministarstva finansija-poreska uprava područni centar Istočno Sarajevo-Odjeljenje za kontrolu i naplatu (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj: 07/0702-050-28-55-1/04 od 1. jula 2004. godine.
2. Poreska uprava je 1. jula 2004. godine donijela rješenje broj: 07/0702-050-28-55-1/04 kojim je apelantu naloženo da u roku od deset dana, nalogom za prenos sredstava, izvrši uplatu poreza u iznosu od ukupno 44.768,65 KM. U navedeni ukupni iznos ulazi i vodoprivredna naknada u iznosu od 15.075,80 KM i kamate, zbog neblagovremenosti plaćanja, u iznosu od 5.582,55 KM.
3. Ministarstvo je 26. novembra 2004. godine donijelo rješenje broj: 01/0104/II-450-751/04 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Poreske uprave, broj: 07/0702-050-28-55-1/04 od 1. jula 2004. godine.
4. Uvidom u obrazloženje rješenja Ministarstva vidljivo je da se apelant žalio samo protiv dijela rješenja, koji se odnosi na vodoprivrednu naknadu i kamate obračunate na tu naknadu, osporavajući pri tome nadležnost Poreske uprave za kontrolu obračuna i plaćanja vodoprivredne naknade. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da je nesporno da se vodoprivredna naknada smatra porezom u smislu člana 4. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik RS», broj 51/01; u daljnjem tekstu: Zakon), te da je Poreska uprava, saglasno članu 23. Zakona nadležna da vrši kontrolu obračuna i uplata pomenute naknade, koje proizilazi i iz odredaba člana 102. Zakona o vodama («Službeni glasnik RS», broj 10/98) iz kojeg razloga apelant neosnovano osporava nadležnost Poreske uprave za kontrolu u konkretnoj upravnoj stvari. Takođe, prema mišljenju Ministarstva, dio žalbe kojim apelant osporava izvršeni obračun kamata zbog neblagovremene uplate predmetne naknade je neosnovan. Naime, prema mišljenju Ministarstva vodoprivredna naknada spada u poreze i predstavlja javni prihod, te se na istu u pogledu obračuna kamata zbog neblagovremene uplate primjenjuju odredbe Zakona, koje je prvostepeni organ u postupku kontrole obračuna i plaćanja vodoprivredne naknade pravilno primjenio.
5. Vrhovni sud je 7. februara 2007. godine donio presudu broj: U-1397/04 kojom je tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva, broj: 01/0104/II-450-751/04 od 26. novembra 2004. godine odbijena kao neosnovana.
6. Vrhovni sud je 24. decembra 2008. godine donio rješenje, broj: 118-0-Uvl-07-000 001 kojom je odbačen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom ovoga suda broj U-
1397/04 od 7. februara 2007. godine.
7. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je apelant zahtjev za ponavljanje postupka utemeljio na odredbama člana 51. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94 i 108/05; u daljnjem tekstu ZUS) i obrazložio da kao osnov koji opravdava ponavljanje iznosi nove dokaze. Vrhovni sud navodi da je apelant kao nove dokaze naveo drugačiji stav Okružnog suda u Istočnom Sarajevu i tuženog organa u upravnim sporovima čiji je predmet odlučivanja naplata vodoprivredne naknade. Tom prilikom apelant je istakao da je Okružni sud u Istočnom Sarajevu uvažavao tužbe nalazeći da je tuženi organ stvarno nenadležan za nametanje obaveze i naplatu dažbina u vidu vodoprivredne naknade. Uzimajući u obzir apelantove žalbene navode, Vrhovni sud je zaključio da okolnosti koje je apelant naveo nisu nove činjenice, niti novi dokazi koji bi u smilu člana 51. stav 1. ZUS opravdali ponavljanje postupka, odnosno da su to samo stavovi suda ili organa uprave pri primjeni materijalnog propisa na određenu činjeničnu situaciju. Vrhovni sud je naglasio da se ponavljanje postupka ne može tražiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“ Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Uvl-07-000 001 od 24. decembra 2008. godine
10. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Uvl-07-
000 001 od 24. decembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer Vrhovni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu za ponavljanje predmetnog upravnog postupka.
11. Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se u predmetnom postupku utvrđivala građanska prava i obaveze. Stoga se, u ovom slučaju postavlja pitanje da li se pri ocjeni dopustivosti prijedloga za ponavljanje postupka utvrđuju građanska prava i obaveze, i da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u takvim situacijama.
12. Ustavni sud podsjeća na svoju konstantnu praksu, kao i na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada se apelacija podnosi na odluku suda kojom je odbijen ili odbačen prijedlog za obnovu postupka. S tim u vezi, zauzet je stav da se prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne mogu garantovati u situacijama kada je prijedlog za obnovu postupka odbijen ili odbačen, odnosno kada isti nije rezultirao novim suđenjem, jer se u takvim slučajevima nije radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza koje zahtijeva član 6. stav 1., tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivčne optužbe), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje ili ne. Takva je situacija i u ovom predmetu, jer Vrhovni sud prilikom odbacivanja prijedloga apelanta za ponavljanje postupka, nije ulazio u meritum slučaja koji je okončan presudom Vrhovnog suda broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da se član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak u kojem je doneseno pobijano rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Uvl-07-000 001 od 24. decembra 2008. godine, jer su u tom slučaju apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, bio nedjelotvoran pravni lijek, budući da nije rezultirao novim suđenjem u kome bi se odlučivalo u meritumu predmeta, a u pomenutom postupku samo se utvrđivalo da li su ispunjeni uvjeti koji bi mogli dovesti do novog suđenja, te je stoga apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanta, Ustavni sud konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolila obnova pravosnažno okončanog postupka, predmetni postupak nije odnosio na imovinska prava apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
16. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je presudom, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva, broj: 01/0104/II-450-751/04 od 26. novembra 2004. godine. Obzirom na navedeno, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Vrhovnog suda, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine.
17. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena presuda Vrhovnog suda. Budući da je apelant 27. februara 2007. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj: U-1397/04 od 7. februara 2007. godine, samo se po sebi podrazumjeva da je apelant navedenu presudu morao primiti prije tog datuma. Obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. februara 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda.
18. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije i 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović