Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1881/09 (D.S.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1881/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1881/09, rješavajući zahtjev D.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D.S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042273 08 Gž od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine. Apelant je 12. oktobra 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu, ulica Hamdije Kreševljakovića broj 40/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Takođe, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade po osnovu bespravnog korištenja predmetnog stana isplati iznos od 218 KM mjesečno, počev od 10. februara 2007. godine pa do donošenja odluke, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec pojedinačno, uz naknadu troškova postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao zakupac zaključio sa tužiteljom kao zakupodavcem Ugovor o zakupu predmetnog stana broj 02-05-303/04 od 1. jula 2004. godine na period od 10 godina. Sud je dalje naveo da je članom 15. navedenog ugovora predviđeno da zakupni odnos može prestati na osnovu otkaza ugovora, te da je u skladu s tim tužitelj 10. novembra 2006. godine uručio apelantu pisani otkaz ugovora o zakupu sa otkaznim rokom od tri mjeseca. S obzirom da je ugovor o zakupu prestao 10. februara 2007. godine, nakon isteka otkaznog roka, a da je apelant nastavio da koristi predmetni stan, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnog stana osnovan shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, sud je naveo da apelant nije ponudio nijedan dokaz da je nakon prestanka ugovora o zakupu plaćao naknadu tužitelju na ime zakupnine, te je stoga obavezao apelanta na isplatu te naknade shodno odredbama čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Što se tiče apelantovog prigovora u pogledu litispendencije, sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u predmet ovog suda broj P-3220/06 utvrdio da se isti tiče apelantovog tužbenog zahtjeva za otkup predmetnog stana, te da je stoga apelantov istaknuti prigovor neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 042273 08 Gž od 25. marta 2009. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da se ne radi o institutu dvostruke litispendencije, jer se u predmetnom postupku radi o otkazu zakupnog odnosa, a u drugom postupku, na koji se pozvao apelant, o priznanju imovinskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda ugovor o zakupu predmetnog stana je zaključen u svrhu zadovoljavanja stambenih potreba apelanta u periodu dok je obavljao poslove profesora kod tužitelja, čemu u prilog ide i činjenica da je ugovorena zakupnina u iznosu od 218 KM mjesečno, što je znatno niže u odnosu na ekonomsku zakupninu u Sarajevu. Budući da je apelant 2. oktobra 2006. godine otkazao ugovor o radu, te otišao u Republiku Hrvatsku, sud je naveo da su time prestali razlozi za zadržavanje stana od strane apelanta, te da su se stekli uslovi za otkaz ugovora o zakupu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta da preda u posjed tužitelju predmetni stan shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta na isplatu naknade u visini ugovorene zakupnine shodno odredbama čl. 210. i 219. ZOO-a, budući da apelant nije dostavio dokaz prvostepenom sudu da je plaćao zakupninu za navedeni period.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je pred Općinskom sudom pokrenuo postupak radi priznanja prava na otkup predmetnog stana koji još nije okončan. Apelant smatra da bi izvršenjem osporenih odluka došlo do prejudiciranja konačne odluke u toj pravnoj stvari, te da to može proizvesti neotklonjivu štetu. Po mišljenju apelanta, ta dva postupka u svojoj konačnici litispendiraju i pri tome mogu dovesti do sučeljavanja različitih prava na istoj stvari. Takođe, apelant navodi da je u vrlo delikatnoj zdravstvenoj situaciji, te da bi eventualna deložacija radikalno ugrozila njegovo zdravlje i nanijela neotklonjivu štetu koja bi direktno implicirala vrlo rizičan rezultat po njegov život.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović