Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2848/09 (M. B.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2848/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2848/09, rješavajući zahtjev Milorada Bere za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Milorada Bere za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Bera (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. rujna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 P 034207 09 Gz od 10. veljače 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: 71 0 P 034207 01 P od 14. studenog 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu odlaganje izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda, broj: 71 0 P 034207 01 P od 14.studenog 2008. godine, kojom je naloženo apelantu da isprazni stan u Banjaluci, u Ul. Ravnogorska br. 5. i da ga preda vlasniku na dalje raspolaganje.
2. Ustavni sud, je Odlukom broj AP-1259/09 od 10. lipnja 2009. godine odbacio predmetnu apelaciju u odnosu na naprijed navedene presude, zato što je bila preuranjena, odnosno zato što nije bio okončan postupak po reviziji. Rješenjem, broj: 71 0 P 034207 09 Rev od 2. srpnja 2009. godine, Vrhovni sud je odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.
3. Presudom Osnovnog suda, broj: 71 0 P 034207 01 P od 14. studenog 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, Fonda PIO, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Zavod). Predmetnim zahtjevom tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o privremenom korištenju stana (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je apelant zaključio sa Zavodom, te da se naloži apelantu da isprazni stan u Banjaluci u Ul. Ravnogorska br. 5, drugi kat, stan broj 35. površine 35 m2.(u daljnjem tekstu: sporni stan) i da ga slobodnog od osoba i stvari preda tužitelju.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tužitelj na temelju Odluke o dodjeli stana na privremeno korištenje od 14. prosinca 1993. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), dodijelio apelantu sporni stan na korištenje kao branitelju Republike Srpske, da je apelant sa Zavodom zaključio Ugovor, da je Fond PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) donio zaključak i nalog da se iz stanova Fonda isele sve osobe koje nisu korisnici prava na penziju ili radnici Fonda, a stanove su dobili u spornom periodu od 1991 -1998. godine, da je naloženo i apelantu da se iseli iz spornog stana, te da ranija nositeljica stanarskog prava na spornom stanu nije podnijela zahtjev za povrat stana.
5. Osnovni sud je zaključio da je Ugovor prestao da važi po sili zakona, budući da je zaključen u spornom periodu, sukladno odredbama članka 1. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/98, 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da je s tim u svezi usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj: 71 0 P 034207 09 Gž od 10. veljače 2009. godine, kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita, iako u prvostupanjskom postupku nije dovoljno razjašnjeno može li se sporni stan smatrati napuštenom imovinom, te ako da, da bi se mogao primjeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Međutim, sukladno odredbi članka 27. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj: 14/84 – prečišćeni tekst, broj 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj: 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) ugovor o korištenju stana može se zaključiti na određeno vrijeme samo u dva slučaja i to: ako se stan dodjeljuje na privremeno korištenje do osiguranja drugog stana ili ako se stan daje u zgradi koja će se rušiti u roku koji ne može biti duži od tri godine, te da je u svim drugim slučajevima takav ugovor ništav u smislu članka 103. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO). Okružni sud je naveo da kako se na apelanta ne odnosi niti jedna niti druga navedena situacija to su Odluka i Ugovor pravno ništavi akti u smislu članka 103. ZOO. Okružni sud je ponovni apelantov prigovor aktivne legitimacije i prigovor koji se odnosi na nadležnost za rješavanje ocijenio neutemeljenim, kao i prigovor u pogledu broja odluke na temelju koje je zaključen ugovor.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz članka II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konevenciju. Apelant ističe da redoviti sudovi nisu uzeli u obzir najbitnije činjenice da je on izbjeglica, da je privremeni korisnik u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, te da je sporni stan napuštena imovina. Budući da nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, pogrešno su primjenili materijalno pravo, te odbili njegov prigovor vezan za nadležnost (da se radi o upravnoj stvari), te prigovor aktivne legitimacije (napuštena imovina prelazi u zaštitu Republike Srpske). U obrazloženju zahtjeva za idavanje privremene mjere apelant navodi da je izbjegla osoba iz Republike Hrvatske, gdje je koristio vojni stan koji mu nije vraćen, da zajedno sa suprugom izdržava šestočlanu obitelj sa mjesečnim prihodom od 1.000,00 KM, da bi izvršenjem predmetne presude sporni stan bio predat vlasniku na daljenje raspolaganje, na koji način bi bio onemogućen u realizaciji prava na obnovu Ugovora sukladno odredbi članka 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, budući je on privremeni korisnik i da nema drugi smještaj, a da ranija nositeljica stanarskog prava nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana. S tim u svezi apelant smatra da Ustavni sud treba usvojiti privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje pravosnažne prvostupanjske presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
8. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud podsjeća da je članak 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
10. Također, Ustavni sud podsjeća da utemeljenost apelacije ispituje odvojeno od utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkrenom slučaju, kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi izvršenjem prvostupanjske presude bio onemogućen u realizaciji prava na obnovu Ugovora sukladno odredbi članka 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer da je on privremeni korisnik i da nema drugi smještaj, a da ranija nositeljica stanarskog prava nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana. S tim u svezi, Ustavni sud uočava da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, pri čemu nije obrazložio zašto smatra da Ustavni sud treba usvojiti zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović