Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1138/07 (R. B. i S. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1138/07

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1138/07, rješavajući apelaciju Rešada Bakšića i Senada Bakšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Rešada Bakšića i Senada Bakšića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001019 od 19. februara 2007. godine.

Odbija se apelacija Rešada Bakšića i Senada Bakšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001019 od 19. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-001127 od 21. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rešad Bakšić i Senad Bakšić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06- 001019 od 19. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-001127 od 21. marta 2006. godine, te zbog dužine trajanja navedenog postupka.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda te Anite Grgić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Dominika Ljona (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 15. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je također zatraženo da dostavi spis broj 004-0-Gž-06-001019.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 28. septembra 2009. godine, a tuženi i Kantonalni sud su dostavili odgovore 30. septembra 2009. godine. Kantonalni sud je dostavio i fotokopiju traženog spisa.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih dostavljeni su apelantima 15. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 7. marta 1998. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu kojom su tražili poništenje kupoprodajnog ugovora od 3. marta 1998. godine zaključenog između prvotužene kao prodavca i drugotuženog kao kupca, a koji je ovjeren kod Općinskog suda u Kaknju pod brojem Ov.67/98 i čiji je predmet bila kupoprodaja dijela nepokretnosti označenih kao k.č. br. 2/795 iz zt.k.ul. 4352 KO Zenica. Apelanti su naveli da su suvlasnici po ¼ na predmetnoj nekretnini, zajedno sa prvotuženom koja je zaključila kupoprodajni ugovor o prodaji svog suvlasničkog dijela sa drugotuženim te na taj način povrijedila pravo preče kupovine apelanata. Odlučujući o tužbi apelanata Općinski sud je donio Presudu broj 043-0-P-05-001127 od 21. marta 2006. godine kojom je tužbu apelanata u cijelosti odbio kao neosnovanu i obavezao apelante da prvotuženoj i drugotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je prvotužena na predmetnoj nekretnini upisana sa suvlasničkim dijelom od ½ dok su apelanti na istoj predmetnoj nekretnini upisani sa suvlasničkim dijelom od po ¼. Dalje, u postupku je utvrđeno da su prvotužena i drugotuženi zaključili Kupoprodajni ugovor broj Ov-67/98 čiji predmet je bila kupoprodaja predmetne nekretnine. Također je utvrđeno da su prvotužena i drugotuženi 3. novembra 2004. godine pod brojem Ov-4455/04 zaključili i Ugovor o raskidu Kupoprodajnog ugovora broj Ov-67/98, zbog toga što je dovedena u pitanje svrha zaključenog kupoprodajnog ugovora, «a prodavac nikome osim kupcu ne želi prodati svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini». Dalje, Općinski sud je naveo da je članom 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima regulirano da, u slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da «kako je u postupku utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor čije poništenje traže tužitelji dobrovoljno poništen od strane tuženih kao ugovarača, te prvotužena Grgić Anita kao suvlasnik ne želi izvršiti prodaju predmetnih nekretnina, a ne postoji zakonska mogućnost prisile tužene na obvezivanje na prodaju predmetnih nekretnina tužiteljima, to je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan».

7. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-06-001019 od 19. februara 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da izreka prvostepene presude može izazvati zabunu oko tumačenja da li je i na koji način odlučeno o tužbenom zahtjevu jer ne sadrži sve što po zakonu treba sadržati. Razlog je što je, prema navodima Kantonalnog suda, u izreci prvostepene presude jasno rečeno da se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti kao neosnovan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da su prvotužena i drugotuženi izvršili fiktivni raskid ugovora budući da takva tvrdnja u toku postupka nikada nije dokazana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz ugovora o raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora, koji niko nikada nije doveo u pitanje i koji je proizveo pravne posljedice za ugovarače, jasno proizlazi da su se promijenile okolnosti koje su ugovorne strane imale u vidu prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, te da raskidom tog ugovora svaka strana vraća ono što je dobila na osnovu kupoprodajnog ugovora. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno pravo suvlasnika na pravo preče kupovine, kako su to apelanti u žalbi i naveli. Međutim, Kantonalni sud je istakao da, budući da je predmetni kupoprodajni ugovor već raskinut nije ga moguće ponovno raskinuti jer on više pravno ne egzistira.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz tačke II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su prvotužena i drugotuženi, zahvaljujući dužini trajanja ovog postupka, zaključili fiktivni ugovor o raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora koji je simulirani pravni posao i da je evidentno da bi oni izgubili spor da je postupak okončan u razumnom roku. Osim toga, apelanti navode da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer je pogrešan stav sudova da ne mogu prisiliti prvotuženu da sa njima sklopi ugovor o prodaji predmetne nekretnine, jer prethodni ugovor o prodaji ne egzistira. Naime, apelanti smatraju da su u svakom slučaju na osnovu člana 36. Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je regulisano pravilo preče kupovine, sudovi morali raskinuti predmetni kupoprodajni ugovor i obavezati prvotuženu da sa apelantima sklopi isti takav ugovor.

b) Odgovor na apelaciju

9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelaciju treba odbiti jer su navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani. Kantonalni sud je, također, naveo da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, te da je evidentno da je postupak pred Općinskim sudom trajao dosta dugo ali da Kantonalni sud nema podatke iz kojeg razloga.

10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da smatra da prava apelanata koja štiti Ustavni sud nisu povrijeđena.

11. U odgovoru na apelaciju prvotužena i drugotuženi su istakli da iz apelacije nije jasno na koja prava osim prava na donošenje odluke u razumnom roku se apelanti žale, te da predmetna apelacija nije dopustiva pošto oni imaju saznanje da nije okončan postupak po reviziji u ovom predmetu bez obzira što je vrijednost spora znatno manja od 10.000 KM.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

13. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 3. st. 1. i 2.

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima.

Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Član 15. st. 2. i 3.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.»

14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 133. stav 1.

Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001019 od 19. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

I. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

20. Apelanti smatraju da je postupak po njihovom tužbenom zahtjevu trajao neopravdano dugo i da im je takvim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

c) Pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu.»

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

a) Relevantni principi

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

24. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju zbog dužine trajanja postupka po njihovoj tužbi, podnesenoj 7. marta 1998. godine, za poništenje kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvotužene i drugotuženog. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda, dakle period od osam godina i 11 mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

25. U konkretnom slučaju se radi o postupku poništenja kupoprodajnog ugovora zbog povrede prava suvlasnika na preču kupovinu nekretnine i koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije naročito složen. Predmetni postupak pred Općinskim sudom je započeo 7. marta 1998. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak, dok Općinski sud 21. marta 2006. godine nije donio prvostepenu presudu, trajao nešto malo više od osam godina. Nakon toga, postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom je trajao 11 mjeseci, kada je i donesena konačna odluka. Iz navedenog proizlazi da je postupak trajao ukupno osam godina i 11 mjeseci, od čega pred Općinskim sudom više od osam godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge koji bi opravdali toliko dugo trajanje ovog spora, kao i da je Ustavnom sudu dostavljena fotokopija samo dijela spisa koji se odnosio na postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom.

26. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama, posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti, odnosno dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u sporu poništenja kupoprodajnog ugovora, koji nije naročito složen, trajao osam godina i 11 mjeseci, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama (pred Kantonalnim sudom) taj postupak vrlo brzo okončan. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi eventualnu odgovornost apelanata za dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom, budući da Ustavnom sudu nije dostavljen dio spisa koji se odnosio na taj dio postupka.

27. S obzirom na navedeno, te cijeneći činjenice i dokaze koji su bili dostupni u predmetu, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

29. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da su sudovi morali, prema relevantnim zakonskim odredbama kojima je regulisano pitanje prava preče kupovine, predmetni kupoprodajni ugovor poništiti i naložiti prvotuženoj da sa apelantima sklopi isti takav kupoprodajni ugovor.

30. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud prije svega podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je već citiranim zakonskim odredbama propisano pravo preče kupovine, odnosno obaveza suvlasnika da u slučaju kada želi prodati svoj suvlasnički dio prvo ponudi svoj dio drugom suvlasniku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, zaista, prvotužena kao suvlasnica sa udjelom od ½ na predmetnoj nekretnini, prije prodaje svog suvlasničkog dijela, nije ponudila apelantima kao suvlasnicima u udjelu od po ¼ da otkupe taj dio. Međutim, Ustavni sud primjećuje i da su prvotužena i drugotuženi zaključili ugovor o raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora budući da su se promijenile okolnosti koje su oni imali u vidu prilikom zaključivanja tog ugovora, te da je prvotužena odustala od prodaje svog suvlasničkog dijela. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti tokom cijelog postupka nisu osporili ugovor o raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora i da je on, prema stanju spisa, proizveo pravne posljedice za ugovarače: svaka strana je vratila drugoj strani ono što je dobila na osnovu raskinutog ugovora o kupoprodaji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na već citirani član 3. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisano da «svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava». Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja sudova zašto su utvrdili da je predmetni kupoprodajni ugovor sklapanjem ugovora o njegovom raskidu pravno prestao postojati i da samim tim sudovi nisu imali mogućnost da ga ponište te prisile prvotuženu na prodaju suvlasničkog dijela nekretnina apelantima, sadrže jasne i detaljne razloge takvog odlučenja koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat) niti je Ustavni sud našao da postoji nešto što bi ukazivalo da su sudovi primijenili relevantne propise na štetu apelanata. S tim u vezi Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji su analizirani u prethodnim tačkama neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u predmetu poništenja kupoprodajnog ugovora zbog nepoštivanja odredbi o pravu preče kupovine trajao osam godina i 11 mjeseci, te kada se takvo neopravdano sveukupno trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda koji nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

34. Nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi utvrdili da je ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela nekretnina između suvlasnice i trećeg lica raskinut, a suvlasnica je u potpunosti odustala od prodaje svog suvlasničkog udjela.

35. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović