Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1248/07 (M. Đ.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1248/07
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1248/07, rješavajući apelaciju Milorada Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milorada Đukića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom Banja Luka u predmetu broj 71 0 I 034840 07 I.
Nalaže se Osnovnom sudu Banja Luka da bez odlaganja okonča izvršni postupak u predmetu broj 71 0 I 034840 07 I.
Nalaže se Osnovnom sudu Banja Luka da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Đukiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milorad Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, kao i protiv Rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1857/04 od 26. marta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika «Hipo Alpe Adria Bank» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 17. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 10. septembra zatraženo 2009. godine da dostavi na uvid spis broj I-14/00.
3. Izvršenik je dostavio odgovor na apelaciju 27. augusta 2009. godine, Osnovni sud 1. septembra 2009. godine, a Okružni sud 2. septembra 2009. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis na uvid 9. oktobra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika su 19. oktobra 2009. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj P-8426/99 od 29. septembra 1999. godine, kojom je ugovor o deviznoj štednji zaključen između apelanta i „Kristal banke“ AD Banja Luka po deviznoj štednoj knjižici od 19. maja 1980 godine raskinuo 20. augusta 1999 godine, te je tužena «Kristal banka» AD Banja Luka obavezana da apelantu isplati devizni ulog sa kamatom u iznosu i na način preciziran u tački 2. izreke presude. Tačkom 3. izreke presude «Kristal banka» AD Banja Luka je obavezana da apelantu nadoknadi troškove spora u iznosu od 4.548,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Presudom Okružnog suda broj Gž-1330/99 od 26. novembra 1999. godine djelimično je usvojena žalba «Kristal banke» AD Banja Luka i Presuda Osnovnog suda broj P-8426/99 od 29. septembra 1999. godine preinačena u drugom stavu izreke tako što zatezna kamata na iznos od 1.161,77 DM počinje teći od 3. augusta 1992. godine pa do isplate, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, na prijedlog apelanta kao povjerioca, određeno je izvršenje prema dužniku «Kristal banci» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: dužnik) radi isplate troškova postupka dosuđenih Presudom Osnovnog suda broj P-8426/99 od 29. septembra 1999. godine u iznosu od 4.548,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. septembra 1999 godine pa do isplate, troškova izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom od usvajanja izvršenja pa do isplate, uz odbitak provizije pri provođenju izvršenja na teret dužnika, zabranom novčanih sredstava dužnika na žiro računu kod «Razvojne banke» AD Banja Luka i isplate tih sredstava na ruke apelantovom punomoćniku. Dužniku je zabranjeno da raspolaže zabranjenim novčanim sredstvima, a banci je zabranjeno da sa dužnikovog računa vrši isplate dužniku ili trećim licima sve dok predmetno rješenje ne bude provedeno.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj I-14/00 od 25. aprila 2000. godine odbio kao neosnovan dužnikov prigovor izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, te rješenje o izvršenju u cijelosti ostavio na snazi.
10. U obrazloženju rješenja sud je istakao da nije mogao prihvatiti prigovor dužnika u kojem se pozvao na zaključak Vlade Republike Srpske objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 24/99, a kojim se zabranjuje izvršenje sudskih rješenja po „staroj“ deviznoj štednji. Osnovni sud je istakao da je rješenje o izvršenju, kao izvršna isprava, doneseno na osnovu pravosnažne presude koja je donesena na osnovu pozitivnih zakonskih propisa, te da izvršni sud nije ovlašten da preispituje zakonitost odluke koja predstavlja izvršni naslov. Dalje, Osnovni sud je istakao da je zaključak Vlade Republike Srpske, na koji se dužnik poziva, podzakonski akt i on ne može biti razlog za obustavljanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, te da se Vlada Republike Srpske ne može miješati u rad i nadležnost sudova.
11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1390/2000 od 1. februara 2001. godine, dužnikova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-14/00 od 25. aprila 2000. godine je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
12. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je rješenje o izvršenju radi naplate apelantovog novčanog potraživanja od 4.548,00 KM i sporednih potraživanja (kamata) doneseno na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-8426/99 od 29. septembra 1999 godine, s obzirom da dužnik nije izmirio apelantova novčana potraživanja u granicama roka za dobrovoljno ispunjenje svoje obaveze. Sud je pojasnio da se novčana potraživanja odnose na troškove postupka a ne na isplatu stare devizne štednje, a kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Međutim, istakao je dalje sud, sve i da se izvršno novčano potraživanje i odnosi na staru deviznu štednju, ni u tom slučaju ne bi postojala zakonska smetnja za prinudnu naplatu jer zaključkom Vlade Republike Srpske nije mogao biti izmijenjen Zakon o izvršnom postupku, na osnovu čijih odredaba se provodi određeno izvršenje. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 53. stav
2. Zakona o izvršnom postupku kada je odbio kao neosnovan dužnikov prigovor i održao u potpunosti na snazi rješenje kojim se dozvoljava Izvršenje broj I-14/2000 od 17. januara 2000. godine.
13. Apelant je 2. aprila 2001. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je tražio provođenje pravosnažnog i izvršnog rješenja o prinudnoj naplati troškova spora. Apelant je u podnesku naznačio da je u međuvremenu prestala sa radom Služba platnog prometa pri Razvojnoj banci Banja Luka, pa platni promet obavlja služba dužnika, te je dostavio broj računa dužnika i obračun kamata.
14. Osnovni sud je 13. jula 2001. godine dostavio dužniku pravosnažno Rješenje broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje.
15. Apelant je dopisom od 24. oktobra 2002. godine ponovo tražio od Osnovnog suda provođenje dozvoljenog izvršenja.
16. Osnovni sud je ponovo 25. oktobra 2002. godine dužniku dostavio rješenje kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, da prema njemu postupi i da apelantu isplati dug označen u dozvoli izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
17. Apelant je podneskom od 13. decembra 2002. godine obavijestio sud da izvršenje nije provedeno i pored naloga suda, te predložio sudu da zakaže ročište, utvrdi razloge zbog kojih nije provedeno izvršenje i da protiv odgovornog lica podnese krivičnu prijavu.
18. Sud je zakazao i održao ročište 30. decembra 2002. godine u prisutnosti apelantovog i dužnikovog punomoćnika.
19. Apelant je podneskom od 10. oktobra 2003. godine tražio od Osnovnog suda da izvršeniku izrekne novčanu kaznu u iznosu od 100.000,00 KM i odgovornom licu iznos od 50.000,00 KM zbog toga što predmetno izvršenje nije provedeno.
20. Apelant je 30. oktobra 2003. godine dostavio Osnovnom sudu kopiju krivične prijave podnesene Osnovnom javnom tužilaštvu Banja Luka protiv izvršenikovih odgovornih lica zbog toga što nisu izvršili sudsku odluku.
21. Osnovni sud je donio Rješenje broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine, kojim je utvrdio da izvršenik «Hypo Alpe Adria Bank» AD Banja Luka, kao pravni slijednik «Kristal banke» nije postupila po Rješenju o izvršenju broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, pa je izvršeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM i izvršenikovoj odgovornom licu novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM, koje će biti naplaćene po službenoj dužnosti prinudnom naplatom nakon izvršnosti rješenja u korist budžeta iz kojeg se finansira izvršni sud. Tačkom 2. izreke rješenja izvršeniku je ostavljen novi rok u trajanju od 15 dana da izvrši radnju po Rješenju o izvršenju tog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000 godine, te određeno (tačka 3) da se izvršeniku, ukoliko ne postupi u ostavljenom roku, prijeti novčanom kaznom u povećanom iznosu od 50.000,00 KM, a odgovornom licu u iznosu od 2.500,00 KM.
22. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravosnažnim i izvršnim naslovom raspravljen jedan pravni odnos između stranaka kojim je izrečena zapovijest ne samo izvršeniku nego i sudu da na apelantovo traženje primijeni sankciju izvršenja presude. Sud je dalje istakao da se izvršenje presude bilo kojeg suda mora smatrati sastavnim dijelom prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantova nemogućnost da obezbijedi da se izvrši pravosnažna sudska odluka, a u konkretnom slučaju i pravosnažna dozvola izvršenja, sprečava apelanta da primi novčana sredstva koja je mogao osnovano da očekuje i na taj način dolazi do miješanja u njegovo pravo na mirno uživanje imovine, pa je u smislu člana 17. Zakona o izvršenom postupku donesena odluka kao u dispozitivu.
23. Rješenjem Osnovnog suda broj I-14/00 od 9. juna 2004. godine odbijeni su kao neosnovani prigovori apelanta i izvršenika protiv Rješenja tog suda o izrečenoj novčanoj kazni broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine, te je ono u cijelosti održano na snazi. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da su izvršenikovi navodi iz prigovora da je obaveza koja je proizišla iz stare devizne štednje prenesena na Ministarstvo finansija, odnosno Republiku Srpsku, neosnovani jer je te navode mogao i morao isticati u parničnom postupku iz kojeg je proizašla pravosnažna sudska odluka koja je osnov za izvršenje. Također, taj sud je istakao da je i apelantov prigovor da je sud propustio da izrekne novčanu kaznu fizičkom licu Slavici Milikić i da je iznos odmjerene novčane kazne pravnom licu morao biti veći, neosnovan. Naime, sud je pojasnio da je rješenje od 22. decembra 2003. godine doneseno u skladu sa članom 17. Zakona o izvršnom postupku, koje daje raspon novčane kazne koja se ima izreći pravnom i fizičkom licu, te da je izvršenikovo odgovorno lice u ovom slučaju fizičko lice naznačeno u izreci rješenja.
24. Izvršenik je protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-14/00 od 9. juna 2004. godine izjavio 21. juna 2004. godine žalbu Okružnom sudu.
25. Osnovni sud je cio spis predmeta 20. oktobra 2004. godine dostavio Okružnom sudu na postupanje po izjavljenoj žalbi.
26. U međuvremenu, apelant je Osnovnom sudu 17. januara 2005. godine dostavio podnesak kojim je tražio hitno provođenje pravosnažnog i izvršnog rješenja, te predložio promjenu sredstava izvršenja. Apelant je istakao da banka ignoriše naloge suda i nakon izricanja novčanih kazni i odbija da provede predloženo izvršenje. Apelant je predložio promjenu sredstava izvršenja na taj način da se umjesto zapljene novčanih sredstava na žiro računu banke dozvoli zapljena novčanih sredstava na blagajni banke i u kasi izvršenika u iznosu od 15.700,00 KM, putem izvršnog organa suda i uz asistenciju sudske policije, bez posebne obavijesti izvršeniku o datumu provođenja izvršenja i da se nakon toga izvrši isplata zaplijenjenih novčanih sredstava na ruke njegovog punomoćnika. O prijedlogu za promjenu sredstava izvršenja sud nije odlučio.
27. Rješenjem Okružnog suda broj I-14/00 Gž-1857/04 od 26. marta 2007. godine, uvažena je izvršenikova žalba, Rješenje Osnovnog suda broj I-14/00 od 9. juna 2004. godine ukinuto u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje prvostepenog suda broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
28. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbom člana 231.a Zakona o izmjenama zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 85/03) određeno da se primjena člana 231. Zakona o izvršnom postupku odlaže do donošenja posebnih zakona kojima će biti regulisano izvršenje sudskih odluka po osnovu, između ostalog, stare devizne štednje. Okružni sud je istakao da se, u skladu sa članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 24/98, 70/01), odgovornost za bilo koji dug koji proizlazi iz «stare» devizne štednje prebacuje sa banke u kojoj je ušteđevina deponovana na Republiku Srpsku nakon završetka privatizacije banaka. Dalje, Okružni sud je istakao da je 15. aprila 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 28/06), kojim su uređeni postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da će verifikaciju računa stare devizne štednje za Republiku Srpsku, u smislu odredbe člana 7. stav 1. navedenog zakona, vršiti Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge a.d. Banja Luka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje, prema odredbi člana 27. stav 1. predmetnog zakona, također, podliježu verifikaciji s ciljem da se registruju potraživanja, a što se dokazuje podnošenjem izvršnih sudskih presuda. Slijedom navedenog, ovaj sud je zaključio da se na predmetno apelantovo izvršno potraživanje, koje se odnosi na troškove postupka, imaju primijeniti odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kao posebnog zakona, u smislu odredbi člana 231.a Zakona o izvršnom postupku. Razlog za ovo je što se glavni dug, dosuđen pravosnažnom i izvršnom Presudom prvostepenog suda broj P-8426/99 od 29. septembra 1999 godine, odnosi na staru deviznu štednju pa troškovi postupka (iako nisu eksplicitno regulisani navedenim zakonom), predstavljaju sporedno potraživanje, te dijele sudbinu glavne stvari. Kako je Bosna i Hercegovina, istakao je dalje sud, saglasno članu 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, preuzela dug nastao iz «stare» devizne štednje od svojih konstitutivnih jedinica, a pored činjenice da je rješenjem o izvršenju od 17. januara 2000 godine, izvršeniku (banka) naložena isplata troškova postupka, postavlja se pitanje da li novčana kazna izrečena osporenim rješenjem ima karakter izvršenja navedene presude prvostepenog suda. Zbog navedenog, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud je počinio povredu postupka pa je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.
29. Okružni sud je 10. aprila 2007. godine cio spis vratio Osnovnom sudu na nadležno postupanje.
30. U ponovnom postupku Osnovni sud je, Rješenjem broj 71 0 I 034840 07 I od 26. augusta 2009. godine, odbio izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje tog suda broj I-14/00 – sada novi broj predmeta 71 0 I 034840 07 I od 22. decembra 2003. godine, kao neosnovan, te je isto rješenje o izvršenju u cijelosti ostalo na snazi.
31. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da su navodi iz izvršenikovih prigovora neosnovani i da je te navode mogao isticati u parničnom postupku iz kojeg je proizišla pravosnažna sudska odluka koja je osnov za izvršenje u ovoj izvršnoj stvari. Izvršenik nije dokazao da je postupio po pravosnažnoj sudskoj odluci, pa je sud izvršenikovom odgovornom licu odmjerio novčanu kaznu cijeneći dužinu trajanja postupka i nastale štetne posljedice za apelanta zbog neizvršenja odluke. Osnovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3309/06 od 17. marta 2009. godine, kojom je ukinuto Rješenje Okružnog suda broj GŽ-1060/05 od 17. oktobra 2006. godine, te je istakao da je u konkretnom slučaju postupio po navedenoj odluci Ustavnog suda koja je konačna i obavezujuća. Na kraju, Osnovni sud je zaključio da su izvršenikovi navodi u prigovoru neosnovani te ih je odbio, a rješenje od 22. decembra 2003. godine u cijelosti održao na snazi jer je ono doneseno u skladu sa odredbom člana 17. Zakona o izvršnom postupku koje daje raspon novčane kazne koja se ima izreći pravnom, kao i fizičkom licu, a da je izvršenikovo odgovorno lice u ovom slučaju fizičko lice naznačeno u izreci rješenja od 22. decembra 2003. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, a povredu prava na pravično suđenje vidi u neizvršenju pravosnažne sudske odluke, tj. činjenici da je proteklo više od devet godina od dana donošenja Rješenja o izvršenju broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, a da ono još uvijek nije izvršeno. Također, pozivajući se na pravo na pravično suđenje, apelant ističe da je osporeno rješenje Okružnog suda od 26. marta 2007. godine doneseno na arbitraran način, pogrešnim tumačenjem Okružnog suda u pogledu pravne naravi troškova sudskog postupka, kao sporednog potraživanja, koje, po mišljenju ovog suda, dijeli sudbinu glavne stvari-stare devizne štednje, i na koje treba da se primijeni Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. U smislu navedenog, apelant smatra da je došlo i do povrede prava na imovinu, te da u njegovom slučaju ne postoji djelotvoran pravni lijek. Također, apelant je istakao da je osporenim odlukama stavljen u neravnopravan položaj, jer su sudovi u drugim slučajevima sa sličnom pravnom osnovom („ratna šteta“) dosuđivali isplatu naknade sudskih troškova, nezavisno od glavne stvari. U smislu svega navedenog, apelant je tražio od Ustavnog suda da utvrdi povredu naprijed spomenutih ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom sa protokolima; da osporeno Rješenje Okružnog suda Gž-1857/04 od 26. marta 2007. godine ukine i naloži tom sudu da donese drugu i na zakonu zasnovanu odluku u roku od 60 dana. Apelant je također predložio da mu Ustavni sud prizna pravo na pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu u iznosu od po 500,00 KM za svaku godinu, zbog nemogućnosti da ostvari svoja prava po osnovu Rješenja Osnovnog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine, te da mu prizna pravo na troškove sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 1.053,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
33. Okružni sud ističe da je u osporenoj odluci dao razloge za svoje odlučenje, koji su utemeljeni na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjeg duga. Okružni sud je naveo da se glavni dug, dosuđen pravosnažnom i izvršnom presudom, odnosi na staru deviznu štednju, pa troškovi kao sporedno potraživanje dijele sudbinu glavne stvari. Stoga Okružni sud predlaže da se apelacija, budući da nema povrede apelantovih ustavnih prava, odbije kao neosnovana.
34. Osnovni sud je naveo da je dozvolio izvršenje protiv izvršenika, te da je rješenje dostavljeno banci na provođenje. Stoga je sud okončao postupak u skladu sa važećim propisima i svojim ovlaštenjima i dostavio sudsku odluku na provođenje. Osnovni sud je također naveo da je zbog izvršenikovog nepostupanja izrekao novčanu kaznu izvršeniku i odgovornom licu, te u ponovnom postupku postupio po konačnoj i obavezujućoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3309/06 a ne po uputama Okružnog suda koje su date u rješenju od 26. marta 2007. godine.
35. U odgovoru na apelaciju izvršenik je naveo da smatra da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo s obzirom da troškovi postupka dijele sudbinu glavne stvari, te da se ne mogu posebno naplatiti ako je naplata glavne stvari zakonom odložena. Izvršenik je istakao da je Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje propisano da je za izmirenje obaveza po računu stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da su troškovi spora usko vezani za sudbinu glavne stvari. Izvršenik je naveo da su sudovi imali zakonsko uporište da sve sporove po osnovu stare devizne štednje protiv banaka obustave i da tužioce upute na nadležna ministarstva, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
36. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 14/94) «Član 8. st. 1. i 2.
Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (član 48).
Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba.
Član 10.
U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.»
37. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) «Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Član 8. st. 1. i 3.
(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.
(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Član 17. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.
(3) Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani.
(4) Prije izricanja novčane kazne sud će omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi održat će i ročište radi izvođenja dokaza.
[…] (6) Lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja.
[…] Član 229.
Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona.
Član 232.
Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine.»
VI. Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o nemogućnosti izvršenja rješenja o dozvoli izvršenja pravosnažne odluke, te da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
42. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant smatra da mu je zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju sudske presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
46. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se, u dijelu kojim su apelantu dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu 4.548,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 29. septembra 1999. godine te troškovi izvršnog postupka, ne izvršava sudska odluka.
47. U pogledu ovih apelantovih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata «pravo na sud», u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
48. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se ovaj slučaj odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da «efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda» (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude, dok je u predmetu Shiljajev protiv Rusije Evropski sud zaključio, «aplikant ne smije biti spriječen da uživa koristi iz uspješno okončanog postupka zbog finansijskih problema države» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stav 33. i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stav 35).
49. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju je nesporno da je Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine (za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.548,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. septembra 1999 godine pa do isplate, troškova izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom od usvajanja izvršenja pa do isplate) postalo pravosnažno. Također je nesporno da to rješenje nije izvršeno do danas, dakle u periodu dužem od devet godina, mada je izvršenik banka koja nesporno ima sredstava na računu.
50. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupio po Zakonu o izvršnom postupku i dostavio izvršeniku rješenje kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, prema kojem treba da postupi i da apelantu isplati dug označen u dozvoli izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, uvidom u spis Osnovnog suda broj 71 0 I 034840 07 I, Ustavni sud je utvrdio da je apelant podneskom od 17. januara 2005. godine tražio da se hitno provede pravosnažno i izvršno rješenje, te predložio promjenu sredstava izvršenja i to tako da se umjesto zapljene novčanih sredstava sa žiro računa banke-izvršenika, dozvoli zapljena novčanih sredstava na blagajni i u kasi izvršenika. Članom 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano je da, «ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem». U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije donio odluku o apelantovom prijedlogu za promjenu sredstava izvršenja, a što je u smislu navedene odredbe Zakona o izvršnom postupku bio u obavezi.
51. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada su redovni sudovi odbili apelanticin prijedlog da se izmijeni sredstvo izvršenja (gotovim novcem u prostorijama i blagajni izvršenika umjesto na računu izvršenika), između ostalog naveo da «Ustavni sud smatra da je namjera zakonodavca prilikom donošenja ZIP-a bila upravo stvaranje što efikasnijeg sistema za izvršenja pravomoćnih odluka u skladu sa zahtjevom člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, u situaciji kada se pravomoćno rješenje o izvršenju ne izvršava više godina, bez obzira na činjenicu da je izvršenik banka koja na računu ima sredstva i koja nesporno svakodnevno posluje preko svog računa, navedenu odredbu člana 8. ZIP treba tumačiti kao namjeru zakonodavca da olakša tražiocu namirenja potraživanje a ne, kako je to učinio sud u konkretnoj situaciji, restriktivnim tumačenjem odredbe onemogućiti apelantici namirenje, čime je odlučujući o apelantičinom zahtjevu također proizvoljno primijenio materijalno pravo na njenu štetu». (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3309/06 od 17. marta 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 48/09.)
52. Dakle, u konkretnom slučaju apelant ukazuje na dužinu izvršnog postupka, odnosno neizvršenje rješenja budući da je rješenje o izvršenju doneseno 2000. godine i do danas nije izvršeno. Ustavni sud ponavlja da država ima obavezu da sistem izvršenja presuda organizira tako da on bude djelotvoran kako na nivou prava tako i u praksi, te da država mora osigurati izvršenje presuda bez neopravdanih odgoda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, stav 84, presuda od 7. juna 2005. godine). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje se u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
53. U vezi s tim Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina). Navedeno je regulirano i članom 10. ranijeg, odnosno članom 5. važećeg Zakona o izvršnom postupku. Stoga Ustavni sud zaključuje da je dužina izvršnog postupka u apelantovom slučaju, koji traje više od devet godina i koji još uvijek nije okončan, a priori nerazumna i njegova bi se dužina mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi te izuzetne okolnosti budući da je apelant prijedlogom za izvršenje tražio samo isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka sa kamatama, te se po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom da se ne radi o složenom predmetu, te imajući u vidu da apelant nije svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, dužina postupka u konkretnom slučaju može upravo pripisati redovnom sudu. Također, Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka i instruktivne rokove za postupanje suda od 8 i 15 dana, nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zašto Osnovni sud nije odlučio o apelantovom prijedlogu za promjenu sredstava izvršenja koji je apelant podnio 17. januara 2005. godine.
54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
55. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.»
56. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
57. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju sudske presude povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
58. Budući da je apelantovo potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom kao i pravomoćnim rješenjem o izvršenju, nesporno je da navedena potraživanja predstavljaju apelantovu imovinu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2006. godine, stav 48) i vlastitoj jurisprudenciji (op.cit. Odluka broj AP 3309/06 tač. 40. i 41) nemogućnost izvršenja konačne presude predstavlja nezakonito miješanje u pravo na mirno uživanje imovine.
59. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
60. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelacije u vezi sa povredom prava iz člana
13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
61. Apelant je također osporio i Rješenje Okružnog suda broj Gž-1857/04 od 26. marta 2007. godine, koje je doneseno u postupku novčanog kažnjavanja izvršenika.
62. Ustavni sud primjećuje da je apelant, s ciljem da ostvari svoja potraživanja, podnio prijedlog sudu za donošenje rješenja o izricanju novčanih kazni izvršeniku (pravnom i odgovornom licu), u smislu člana 17. Zakona o izvršnom postupku, te da je prvostepeni sud zbog neizvršenja rješenja o izvršenju donio Rješenje broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine kojim je izrekao novčanu kaznu izvršeniku u iznosu od 50.000,00 KM, a odgovornom izvršenikovom licu novčanu kaznu u iznosu od 2.500,00 KM. Osnovni sud je navedenim rješenjem ostavio novi rok od 15 dana izvršeniku za izvršenje rješenja od 17. januara 2000. godine i zaprijetio izricanjem nove kazne u povećanom iznosu ukoliko ne postupi po rješenju u smislu člana 17. stav 3. Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je članom 17. stav 6. Zakona o izvršnom postupku striktno propisano da «lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja». Međutim, u konkretnom slučaju prigovor protiv rješenja od 22. decembra 2003. godine o izricanju novčane kazne izvršeniku izjavio je, pored izvršenika, i apelant. Osnovni sud je razmatrao prigovore izvršenika i apelanta, te ih odbio kao neosnovane rješenjem od 9. juna 2004. godine. Odlučujući o žalbama Okružni sud je osporenim Rješenjem broj Gž-1857/04 od 26. marta 2007. godine uvažio izvršenikovu žalbu i rješenje prvostepenog suda od 9. juna 2004. godine ukinuo u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje Osnovnog suda broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je utvrdio da je u međuvremenu, od podnošenja apelacije, Osnovni sud u ponovnom postupku Rješenjem broj 71 0 I 034840 07 I od 26. augusta 2009. godine odbio izvršenikov prigovor izjavljen na Rješenje tog suda broj I-14/00 od 22. decembra 2003. godine kao neosnovan, te to rješenje održao na snazi.
63. Ustavni sud smatra da apelantove navode kojim osporava rješenje doneseno u postupku novčanog kažnjavanja izvršenika nije potrebno posebno razmatrati s obzirom da je osporeno rješenje doneseno kao svojevrsna potpora i mehanizam u efikasnosti provođenja izvršnih radnji u procesu izvršnog postupka, kojom prilikom su kažnjeni izvršenik i odgovorno lice zbog nepostupanja po Rješenju o izvršenju broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine.
Pitanje naknade nematerijalne štete
64. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne odluke u visini od po 500,00 KM za svaku godinu. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
65. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o izvršnom postupku kojima je regulirano da je u postupku izvršenja sud «dužan da postupa hitno», Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom da pravomoćno Rješenje o izvršenju broj I-14/00 od 17. januara 2000. godine do danas, dakle punih devet godina, nije izvršeno, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 2.700,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke.
66. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se nadoknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.053,00 KM, s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
VIII. Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u periodu dužem od devet godina nije izvršeno pravomoćno rješenje o izvršenju. Također Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka, nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zašto Osnovni sud nije odlučio o apelantovom prijedlogu za promjenu sredstava izvršenja koji je apelant podnio prije četiri godine i 10 mjeseci.
68. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović