Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1408/07 (Ž. K., Milan (Nikola) Kojić, Milan (Vojko) Kojić, B. N.,)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Konverzija i denominacija
  • Isplata duga
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1408/07

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1408/07, rješavajući apelaciju Živana Kojića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija apelanata Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Bore Nikolića, Steve Bjegojevića, Luke Miškića i Vojka Kuzmanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata Petra Đukića, Joze Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoja Stevića, Mate Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Save Pavlovića i Marka Jovića, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Bore Nikolića, Steve Bjegojevića, Luke Miškića, Vojka Kuzmanovića, Petra Đukića, Joze Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoja Stevića, Mate Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Save Pavlovića i Marka Jovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelanta Krste Mikića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž- 07-000 029 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Živan Kojić, Milan (Nikola) Kojić, Milan (Vojko) Kojić, Boro Nikolić, Stevo Bjegojević, Luka Miškić, Vojko Kuzmanović, Petar Đukić, Jozo Matić, Predrag Jaćimović, Jovan Marković, Blagoje Stević, Mate Rošić, Cvijetin Sofrenović, Krsto Mikić, Marko Sofrenović, Savo Pavlović i Marko Jović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su 14. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), učesnika u postupku «Bosanac» d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) i Osnovnog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, zatraženo je 21. maja, 10. i 31. augusta te 9. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 28. maja i 22. novembra 2007. godine, Općinski sud 3. septembra 2007. godine, a tuženi 13. septembra 2007. godine. Općinski sud je 2. oktobra 2007. godine dostavio na uvid spis tog suda broj P-218/02. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su punomoćniku apelanata 5. novembra i 18. decembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su u periodu od 27. februara do 6. marta 1990. godine kod tadašnjeg Osnovnog suda u Brčkom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbe protiv pravnog prednika tuženog «Bosanac» d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate duga zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana. Pravni osnov svake od podnesenih tužbi je Ugovor o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana berbe 1989. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim su ugovorne strane uredile međusobna prava i obaveze. U tužbama su iznesene tvrdnje da su svi apelanti ispunili svoje obaveze iz Ugovora tako što su proizvedene količine duhana predali tuženom, a tuženi svoju obavezu isplate prema zaštitnoj cijeni duhana nije ispunio. Cijena je, kako su apelanti u tužbama istakli, određena Odlukom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV) o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine. Navedena odluka je objavljena u „Službenom listu SFRJ“ broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine, i prema toj odluci je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu u iznosu od 125.50,00 dinara koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja.

7. Predmeti apelanata su kod Osnovnog suda zavedeni pod br. P-581/90-I, P-594/90-I, P- 561/90-I, P-579/90-I, P-558/90-I, P-545/90-I, P-490/90-I, P-491/90-I, P-494/90-I, P-556/90-I (zaveden pod novi broj P-29/94-I), P-346/90-I (zaveden pod novi broj P-30/94-I), P-390/90-I (zaveden pod novi broj P-31/94-I), P-584/90-I, P-585/90-I, P-588/90-I, P-590/90-I, P-591/90-I i P- 592/90-I.

8. U periodu od 1990. do 1991. godine u predmetima apelanata Milana (Nikola) Kojića, Luke Miškića, Joze Matića, Mate Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Krste Mikića, Marka Sofrenovića i Marka Jovića bila su zakazana ročišta, ali su odložena zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za njihovo vođenje. U predmetima apelanata Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića i Blagoja Stevića bile su donesene presude zbog izostanka 10. maja 1990. godine, ali su nakon prijedloga tuženog da se dozvoli povrat u pređašnje stanje ukinute i postupci po podnesenim tužbama nastavljeni.

9. Osnovni sud je rješenjima br. P-581/90-I od 29. jula 1994. godine, P-594/90-I od 27. decembra 1994. godine, P-561/90-I od 29. jula 1994. godine, P-579/90-I od 9. maja 1994. godine, P-558/90-I od 10. maja 1994. godine, P-545/90-I od 20. decembra 1994. godine, P-490/90-I od 29. jula 1994. godine, P-491/90-I od 29. jula 1994. godine, P-494/90-I od 15. jula 1994. godine, P- 556/90-I od 31. maja 1994. godine, P-346/90-I od 31. maja 1994. godine, P-390/90-I od 31. maja 1994. godine, P-584/90-I od 27. decembra 1994. godine, P-585/90-I od 29. jula 1994. godine, P- 588/90-I od 9. maja 1994. godine, P-590/90-I od 14. jula 1994. godine, P-591/90-I od 29. jula 1994. godine i P-592/90-I od 9. maja 1994. godine prekinuo postupke u predmetima svih apelanata zbog vanrednih događaja – ratnih dejstava. U drugom stavu izreke pojedinačnih rješenja, kojima je postupak prekinut, utvrđeno je da će se postupak nastaviti po prijedlogu stranaka, po prestanku razloga koji su doveli do prekida postupka. Rješenja kojima su postupci prekinuti dostavljena su apelantima lično, preko punomoćnika ili objavom na oglasnoj ploči suda.

10. Osnovni sud se nakon promjene naziva u Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud BD BiH) rješenjima u svim predmetima apelanata br. P-581/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-594/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-561/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-579/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-558/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-545/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-490/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-491/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-494/90-I od 16. novembra 2001. godine, P-29/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-30/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-31/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-584/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-585/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-588/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-590/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-591/90-I od 20. novembra 2001. godine i P-592/90-I od 20. novembra 2001. godine, proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i utvrdio da se svi predmeti po pravosnažnosti rješenja dostave Općinskom sudu kao mjesno nadležnom sudu.

11. Predmeti apelanata su u Općinskom sudu zavedeni pod nove brojeve, i to br. P-218/02, P- 229/02, P-238/02, P-234/02, P-241/02, P-246/02, P-205/02, P-206/02, P-207/02, P-213/02, P- 214/02, P-215/02, P-221/02, P-222/02, P-224/02, P-225/02, P-226/02 i P-227/02 .

12. Općinski sud je dopisima od 5. do 8. novembra 2002. godine zatražio od apelanata da se izjasne u pogledu daljeg vođenja postupka, budući da su postupci prethodno, zbog vanrednih okolnosti – ratnih dejstava, bili prekinuti. Postupajući prema zahtjevu Općinskog suda, apelanti Živan Kojić, Milan (Nikola) Kojić, Milan (Vojko) Kojić, Boro Nikolić, Stevo Bjegojević, Luka Miškić i Vojko Kuzmanović su u periodu od 22. novembra 2002. godine do 20. januara 2003. godine obavijestili Općinski sud da ostaju kod tužbe i da ih i dalje zastupa isti punomoćnik.

13. Općinski sud je van ročišta Rješenjem broj P-218/02 od 24. decembra 2002. godine spojio parnice apelanata Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Bore Nikolića, Steve Bjegojevića i Luke Miškića pod br. P-229/02, P-234/02, P-238/02, P-241/02 i P-246/02 sa parnicom broj P-218/02, i odredio da će se jedinstven postupak voditi pod brojem P-218/02.

14. Općinski sud je u svim predmetima apelanata pripremno ročište zakazao za 27. septembar 2006. godine. Na navedena ročišta je pristupio punomoćnik apelanata i obavijestio sud da je poziv za ročište primio dva dana prije održavanja pripremnog ročišta, te da se zbog kratkog vremenskog roka nije pripremio za održavanje ročišta, zbog čega je predložio da se ročište odgodi. Budući da se punomoćnik tuženog nije protivio, ročište je odgođeno.

15. Na pripremnom ročištu, održanom 17. oktobra 2006. godine, punomoćnik apelanata je predložio da se izvrši spajanje parnica svih apelanata, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu i istom tuženom. Općinski sud je spojio parnične predmete br. P-229/02, P-234/02, P-238/02, P-241/02, P-246/02, P-205/02, P-206/02, P-207/02, P-213/02, P-214/02, P-215/02, P- 221/02, P-222/02, P-224/02, P-225/02, P-226/02 i P-227/02 sa parnicom broj P-218/02, i odredio da će se jedinstven postupak voditi pod brojem P-218/02. Punomoćnik apelanata je zatim precizirao tužbeni zahtjev radi isplate duga u važećoj valuti, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate i troškove postupka. Pored glavnog zahtjeva, postavljen je i alternativni zahtjev da se naknadi materijalna šteta zbog neispunjenja ugovornih obaveza u iznosu od po 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate, kao i troškovi postupka. Općinski sud je, postupajući po prijedlozima parničnih stranaka, odredio koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Budući da su apelanti preko punomoćnika predložili provođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke, Općinski sud je donio Rješenje broj P-218/02 od 17. oktobra 2006. godine kojim je odredio vještaka i u obrazloženju utvrdio predmet vještačenja.

16. Na ročištu za glavnu raspravu od 16. novembra 2006. godine, u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu i saslušan je vještak ekonomske struke Jozo Agatić, koji je pojasnio i dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje od 6. novembra 2006. godine. Punomoćnik apelanata je, s obzirom na dati nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim je utvrđeno da su potraživanja apelanata u potpunosti obezvrijeđena, precizirao alternativno postavljen tužbeni zahtjev za naknadu štete za sve apelante, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine pojedinačno isplati različite iznose, i to od 103,07 KM do 2.273,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i odredio da će odluku donijeti 15. decembra 2006. godine.

17. Općinski sud je Presudom broj P-218/02 od 15. decembra 2006. godine odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da im tuženi na ime isplate duga isplati iznose od po 5.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Djelomično je usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantima, osim apelantu Marku Joviću u odnosu na kojeg je i ovaj zahtjev odbijen, na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine, isplati iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i kreću se od 103,07 KM do 1.519,62 KM i troškove postupka. Tužbeni zahtjev usmjeren na zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. januara 1990. godine pa do 27. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan.

18. U obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, Općinski sud je naveo da, prema nalazu vještaka, sva potraživanja apelanata po Ugovoru iz 1989. godine nakon izvršene denominacije i pretvaranja prema utvrđenim paritetima u važeću valutu – KM i potom izvršeni obračun zakonskih zateznih kamata, ne daju iznos koji se može izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, zbog čega je takav zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud je u obrazloženju presude dalje naveo da je zbog neblagovremenog ispunjenja ugovorene obaveze potraživanje svih apelanata obezvrijeđeno, te da su na taj način apelanti pretrpjeli štetu zbog kašnjenja tuženog u ispunjavanju obaveze. Općinski sud je ocijenio da je pravni osnov za usvajajući dio tužbenih zahtjeva apelanata propisan u odredbi člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je regulisano da «ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete». Općinski sud je, odlučujući u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, utvrdio da apelanti trpe štetu zbog isporučenih a neisplaćenih količina duhana. Općinski sud je utvrdio koliko je kilograma duhana za svakog apelanta ostalo neisplaćeno, i na tako izračunatu količinu neisplaćenog duhana primijenio zaštitnu cijenu duhana iz 2005. godine i odredio kolika je pojedinačna šteta izazvana zbog kašnjenja u ispunjenju iznosila za svakog apelanta. Općinski sud je naveo da na ovaj način nije izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu, nego je samo izračunata šteta koju su apelanti pretrpjeli zbog kašnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze. U pogledu zahtjeva apelanata da im se na dosuđene iznose obračuna kamata prema odredbi iz člana 277. ZOO, Općinski sud je istakao da je zahtjev neosnovan jer je u konkretnom slučaju šteta obračunata primjenom zaštitnih cijena duhana za 2005. godinu, prema Odluci koja je stupila na snagu 28. jula 2005. godine. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta Marka Jovića, kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.273,65 KM, zbog toga što je vještak utvrdio da mu je tuženi svu isporučenu količinu duhana obračunao po zaštitnoj cijeni u skladu sa odlukom SIV-a i isplatio obračunati iznos 6. februara 1990. godine.

19. Protiv Presude Općinskog suda broj P-218/02 tuženi je izjavio žalbu 15. januara 2007. godine. Žalba je dostavljena punomoćniku apelanata na odgovor, a nakon davanja odgovora na žalbu, Općinski sud je cio spis broj P-218/02 dostavio Kantonalnom sudu na dalji postupak po žalbi. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine uvažio žalbu tuženog, Presudu Općinskog suda broj P-218/02 od 15. decembra 2006. godine preinačio u dijelu kojim je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je odbio zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja Ugovora. Kantonalni sud je obavezao apelante da tuženom solidarno nadoknade troškove postupka dok je u ostalom, odbijajućem dijelu, prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost odbijajućeg dijela prvostepene presude, naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, i to člana 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma), na temelju provedenih dokaza, pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu duga, zbog toga što se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana

295. ZOO i na temelju provedenih dokaza, zbog ispunjenja obaveze, odbio tužbeni zahtjev apelanta Marka Jovića kao neosnovan.

21. U pogledu dosuđujućeg dijela prvostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je žalba osnovana i da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 278. stav 2. ZOO. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom teretnom ugovoru zaključenom između apelanata i tuženog, u kojem su utvrđena prava i obaveze ugovornih strana tako što su apelanti kao prodavci obavezani na predaju određenih količina duhana, a tuženi kao kupac na plaćanje cijene za isporučeni duhan. Cijena duhana u tim ugovorima određena je u YU dinarima po kilogramu duhana, te je utvrđen i rok isplate isporučenog duhana. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u YU dinarima, sve neizmirene novčane obaveze se, po mišljenju Kantonalnog suda, konvertuju prema Odluci Vlade RBiH («Službeni list RBiH» broj 13/92) koja je donesena na osnovu Zakona o novcu («Službeni list RBiH» br. 8/92 i 13/904) i pretvaraju u obaveze izražene u BH dinarima, a primjenom odredbi Zakona o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list RBiH» br. 16/94 i 13/94) denominiraju za 10.000,00 puta. Prema načelu nominalnog monetarizma koje je regulisano u odredbi člana 394. ZOO, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantima pripada pravo na isplatu nominalnog iznosa, ali ne i pravo na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. Budući da je vještak ekonomske struke utvrdio da vrijednost predmetnih potraživanja nije moguće izraziti u važećoj valuti Bosne i Hercegovine, jer su manja od najmanje novčane jedinice u platnom prometu u iznosu ispod 0,01 KM kao mogućeg sredstva plaćanja, to nije moguće obračunati niti kamate. Kantonalni sud je dalje naveo da iz odredbi člana 394. ZOO, i s obzirom na promjene u novčanom sistemu Bosne i Hercegovine, proizlazi da se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice, a samim tim nema niti mogućnosti da se apelantima dosudi naknada štete prema odredbama člana 278. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, određivanjem vrijednosti naknade štete na dan presuđenja, i to pozivanjem na zaštitnu cijenu duhana iz 2005. godine, izjednačio novčanu obavezu tuženog sa utvrđivanjem vrijednosti oštećene stvari – dobara i izmakle koristi, propisano odredbama člana 189. ZOO, što je protivno odredbama čl. 186, 277. stav 1. i 394. ZOO, i ovako određivanje vrijednosti nikad se ne dovodi u vezu s pravom na zateznu kamatu. Zbog pogrešne primjene odredbi materijalnog prava, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pogrešno kao drugi dio zadatka od vještaka tražio da utvrdi i izračuna dugovanja tuženom u naturalnoj vrijednosti, čime je izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu. Kantonalni sud je također iz činjeničnog stanja, utvrđenog u prvostepenom postupku, ocijenio da tuženi nije nikako mogao uticati na okolnosti denominacije i devalvacije novčane jedinice u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je nastupila kao akt vlasti (nema krivice tuženog), i da je sama devalvacija novca u sudskoj praksi odredbama člana 263. ZOO predviđena kao jedna od okolnosti (događaj) čije nastupanje oslobađa tuženog kao dužnika od odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud u predmetnoj presudi nije pravilno označio vrijednost spora spojenih predmetnih parnica tako da je Kantonalni sud, na osnovu člana 83. a u vezi sa članom 316. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), označio vrijednost spora u ovoj presudi u iznosu od 5.000,00 KM (najveći naznačeni traženi iznos iz uređenih tužbenih zahtjeva), s obzirom da se radi o odvojenim parnicama koje su spojene zbog ekonomičnosti postupka i zajedničkog rješavanja, a nakon čega je svaka parnica zadržala svoju samostalnost i nisu stvoreni odnosi suparničara.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na pravično suđenje apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava njihov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio zanemarujući odredbu iz člana 262. stav 4. ZOO, kojom je regulisano da je tuženi odgovoran za štetu ako je kod nastupanja objektivne nemogućnosti ispunjenja obaveze već kasnio. S obzirom da je rok za ispunjenje obaveze tuženog bio 31. decembar 1989. godine, apelanti smatraju da je od tog datuma tuženi u kašnjenju, a nemogućnost ispunjenja je nastupila kasnije, reformom novčanog zakonodavstva i promjene vrijednosti valute. Apelanti ističu da je postupak pred redovnim sudovima nerazumno dugo trajao budući da su tužbe podnesene 1990. godine a postupak okončan u martu 2007. godine, što je zbog promjene vrijednosti novca pogodovalo tuženom. U vezi sa dugotrajnošću postupka, kao i odlučenjem Kantonalnog suda u kojem je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, apelanti ističu kršenje prava na imovinu koje je zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u YU dinarima, pa se u ovakvoj situaciji sve neizmirene novčane obaveze izražene u YU dinarima konvertuju po odredbama važećih propisa o konverziji novca u Federaciji Bosne i Hercegovine, te stoga nije utemeljen navod apelanata da je u provedenom parničnom postupku nepotrebno i strogo formalistički došlo do primjene propisa o denominaciji i konverziji. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi apelanata kojima tvrdi da je u predmetnom postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 155, 189, 262. i 278. stav 2. ZOO u vezi sa naknadom štete, jer je u pitanju novčana obaveza kupca (tuženog) koja za predmet ima svotu novca, zbog čega je primijenjen član 394. ZOO. U pogledu dužine postupka, nakon navođenja hronologije događaja, Kantonalni sud je naveo da je spis Općinskog suda dostavljen na rješavanje o žalbi Kantonalnom sudu 1. februara 2007. godine i da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena 5. marta 2007. godine, dakle u zakonskom roku predviđenom za rješavanje predmeta po žalbi.

24. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju, u pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajanja sudskog postupka, naveo da su tužbe apelanata Osnovnom sudu podnesene 1990. godine te da mu nije poznat razlog zbog kojeg je Osnovni sud BD BiH predmete apelanata dostavio na nadležno postupanje tek 2002. godine. Općinski sud je dalje naveo da je na dužinu postupka uticala i činjenica da kod ovog suda postoji 300 sličnih predmeta, zbog čega se čekao stav drugostepenog i revizionog suda radi jednoobraznosti rješavanja, te činjenica da je u predmetu trebalo uraditi vještačenje.

25. Tuženi je u odgovoru na apelaciju osporio navode apelanata ističući da apelanti u toku prvostepenog postupka nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da su obaveze obostrano izvršene još 1989. i 1990. godine, te se pozvao na ekvivalentnost davanja, a to znači da su davanja tuženog također pretrpjela inflatorna kretanja i stoga izgubila na vrijednosti koja je u trenutku davanja bila znatno veća nego potraživanja apelanata.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 196. stav 5.

Postupak se prekida:

Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

Član 198.

Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na temelju te rasprave donijeti odluku.

Parnične radnje što ih je jedna stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

Član 199. stav 3.

Prekinuti postupak će se nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.»

27. U Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

28. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine FBiH» broj 29/03): «Član 186.

(1) Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. st. 1. i 2.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 262. stav 4.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

Član 277.

(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

Član 278.

(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Član 295. stav 1.

(1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima. Član 355. stav 1.

(1) Ako su predmet obaveze stvari određene po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara. Načelo monetarnog nominizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.»

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u odnosu na apelanta Krstu Mikića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice.»

31. Ustavni sud je u dijelu apelacije, na osnovu stanja spisa, utvrdio da je Krsto Mikić umro 19. augusta 1992. godine, dakle nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu. Apelaciju je u ime ovog apelanta podnio advokat koji ga je zastupao u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda propisano da će se u slučaju ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Prema tome, Ustavni sud ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošenja apelacije i u kojoj se navode isključivo povrede ustavnih prava te osobe, a nema dokaza da njegovi nasljednici preuzimaju pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Tako je bez obzira na činjenicu što advokat umrlog na osnovu ranije date punomoći može da ga zastupa u parničnom postupku u smislu člana 311. ZPP, jer je postupak pred Ustavnim sudom poseban postupak regulisan Ustavom Bosne i Hercegovine i Pravilima Ustavnog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju, u odnosu na apelanta Krstu Mikića, podnijelo neovlašteno lice.

32. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je u ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu odluke.

33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 029 od 5. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 16. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelante Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Boru Nikolića, Stevu Bjegojevića, Luku Miškića, Vojka Kuzmanovića, Petra Đukića, Jozu Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoja Stevića, Matu Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Savu Pavlovića i Marka Jovića, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelanti pobijaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se također u okviru prava na pravično suđenje žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka, zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku

37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.»

39. Apelanti se žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka ističući da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud napominje da, prema jurisprudenciji Ustavnog suda i Evropskog suda, period koji se uzima u obzir prilikom ocjene dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi s predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost razmatrati period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji je vođen nakon tog datuma, budući da samo taj period ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.

41. Ustavni sud je, razmatrajući kompletan spis Općinskog suda broj P-218/02, utvrdio da su apelanti početkom 1990. godine podnijeli pojedinačne tužbe protiv tuženog radi isplate duga i da je tadašnji Osnovni sud tokom 1994. godine donio rješenja kojima je prekinuo postupke zbog vanrednih događaja – ratnih dejstava i nedostupnosti tuženog. S obzirom na prethodni zaključak u pogledu perioda koji ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda, Ustavni sud konstatuje da su svi predmeti apelanata počevši od 1996. godine pa do novembra 2001. godine, kada je Osnovni sud BD BiH donio rješenja kojima se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje, bili prekinuti zbog vanrednih događaja. Apelantima su rješenja o prekidu postupka dostavljena lično, preko punomoćnika ili preko oglasne ploče suda, što znači da su imali saznanje u pogledu mogućnosti da podnesu zahtjev za nastavak prekinutog postupka. Imajući u vidu činjenicu da su razlozi zbog kojih su postupci prekinuti prestali okončanjem ratnog stanja potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine i neposredne ratne opasnosti godinu dana nakon okončanja rata, Ustavni sud smatra da se nepostupanje i neaktivnost suda po tužbama apelanata u periodu od sedam godina (1996-2002) ne može staviti na teret Osnovnom sudu BD BiH. Ustavni sud dalje smatra da se ovaj period neaktivnosti suda može staviti na teret isključivo apelantima, jer nakon okončanja rata apelanti nisu pokazali nikakav interes u pravcu ostvarenja cilja i okončanja građanskih parnica koje su pokrenuli radi zaštite svojih interesa. Ustavni sud s tim u vezi napominje da je jedno od osnovnih načela parničnog postupka načelo dispozicije stranaka, kako u pokretanju tako i u daljnjem poduzimanju parničnih radnji. Iz navedenog proizlazi zaključak da su apelanti po prestanku razloga koji su doveli do prekida postupaka imali obavezu da podnesu zahtjev za nastavak postupka, a to su propustili učiniti i takvim ponašanjem su doprinijeli ukupnoj dužini trajanja postupka.

42. Nakon što se Osnovni sud BD BiH proglasio mjesno nenadležnim za postupanje po tužbama apelanata, svi predmeti su dostavljeni Općinskom sudu na dalje postupanje. Općinski sud je po prijemu predmeta, dopisima sačinjenim od 5. do 8. novembra 2002. godine, od svih apelanata zatražio da se izjasne u pogledu daljeg nastavka postupka. Po pozivima suda, apelanti Živan Kojić, Milan (Nikola) Kojić, Milan (Vojko) Kojić, Boro Nikolić, Stevo Bjegojević, Luka Miškić i Vojko Kuzmanović su pismenim putem obavijestili Općinski sud da ostaju kod podnesenih tužbi i da predlažu nastavak postupka, te da ih i dalje zastupa isti punomoćnik. Ostali apelanti Petar Đukić, Jozo Matić, Predrag Jaćimović, Jovan Marković, Blagoja Stević, Mato Rošić, Cvijetin Sofrenović, Marko Sofrenović, Savo Pavlović i Marko Jović se nisu izjasnili u pogledu nastavka i daljeg vođenja postupka. Općinski sud je zatim u svim predmetima apelanata, kako onih koji su se izjasnili da traže nastavak postupka tako i onih koji se uopće nisu izjašnjavali, zakazao pripremna ročišta za 27. septembar 2006. godine. Analizirajući ovaj period, dakle period u kojem je Općinski sud poduzeo radnje u pogledu rasvjetljavanja interesa za daljnje vođenje odnosno nastavak postupka, Ustavni sud primjećuje da nakon prijema pismenih izjašnjenja apelanata Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Bore Nikolića, Steve Bjegojevića, Luke Miškića i Vojka Kuzmanovića kojima je zatražen nastavak postupka, Općinski sud u periodu od skoro četiri godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, zbog čega se ovaj period neaktivnosti Općinskog suda u odnosu na navedene apelante može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu.

43. S druge strane, apelanti Petar Đukić, Jozo Matić, Predrag Jaćimović, Jovan Marković, Blagoja Stević, Mato Rošić, Cvijetin Sofrenović, Marko Sofrenović, Savo Pavlović i Marko Jović su, i pored pismenog traženja suda da se izjasne u pogledu daljnjeg nastavka i vođenja postupka, propustili da zatraže nastavak i u tom periodu su bili potpuno pasivni, zbog čega se period neaktivnosti suda od januara 2003. godine do septembra 2006. godine u odnosu na ove apelante ni u kojem slučaju ne može staviti na teret Općinskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud je imao u vidu već spomenuto načelo dispozicije stranaka i činjenicu da se prekinuti postupak prema odredbi člana 381. stav 3. ZPP-a nastavlja na prijedlog jedne od stanaka u postupku.

44. Nakon zakazivanja pripremnog ročišta 27. septembra 2006. godine i njegove odgode na prijedlog punomoćnika apelanata, Općinski sud je na ročištu od 17. oktobra 2006. godine spojio sve parnice apelanata i odlučio da vodi jedinstven postupak. Na tom ročištu precizirani su tužbeni zahtjevi apelanata (glavni i alternativni) i određeno je koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi koja je održana i zaključena 16. novembra 2006. godine. Nakon prijema pismenog otpravka prvostepene presude 15. decembra 2006. godine, tuženi je izjavio žalbu 15. januara 2007. godine koja je Kantonalnom sudu dostavljena sa cijelim spisom 29. januara 2009. godine o kojoj je Kantonalni sud odlučio 5. marta 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je Općinski sud nakon zakazivanja pripremnog ročišta 27. septembra 2006. godine u odnosu na sve apelante bio aktivan, budući da je u periodu od oktobra do decembra 2006. godine proveo postupak i donio odluku o tužbenim zahtjevima apelanata. Kantonalni sud je također, kako zapaža Ustavni sud, u svemu postupio u skladu sa odredbom člana 217. ZPP-a jer je od dana prijema predmeta po žalbi odluku donio u roku od 45 dana.

45. U pogledu ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud u odnosu na apelante Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Lovro) Kojića, Boru Nikolića, Stevu Bjegojevića, Luku Miškića, Vojka Kuzmanovića, Petra Đukića, Jozu Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoja Stevića, Matu Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Savu Pavlovića i Marka Jovića, zaključuje da nije bilo doprinosa ovog suda odugovlačenju postupka jer je Kantonalni sud poduzeo sve zakonom propisane radnje za okončanje postupka u razumnom roku donošenjem odluke povodom žalbe u zakonskom roku od 45 dana.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju Općinski sud zbog neaktivnosti i nepostupanja po zahtjevima apelanata Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Lovro) Kojića, Bore Nikolića, Steve Bjegojevića, Luke Miškića i Vojka Kuzmanovića za nastavak prekinutog postupka u periodu od skoro četiri godini (2002-2006) povrijedio pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud u odnosu na apelante Petra Đukića, Jozu Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoja Stevića, Matu Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Savu Pavlovića i Marka Jovića, zaključuje da Općinski sud nije prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se ovi apelanti i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne u pogledu daljnjeg nastavka prekinutog postupka, nisu izjasnili da zahtijevaju nastavak postupka. Navedeni apelanti su svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj dužini trajanja sudskog postupka, pa se neaktivnost suda u periodu od deset godina (1996-2006) ne može staviti na teret sudu nego apelantima od čije je volje zavisio nastavak postupka.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu

48. U konkretnom slučaju predmet spora je pravo apelanata na isplatu duga, odnosno pravo na naknadu materijalne štete. Dakle, predmetna apelacija se tiče „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

49. Apelanti smatraju da u postupku koji je vođen po njihovim tužbama radi isplate duga, odnosno naknade materijalne štete, nisu imali pravično suđenje i zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i njihove tužbene zahtjeve, glavni i alternativni, odbio kao neosnovane. Ustavni sud u vezi sa navodima apelanata, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

50. Ustavni sud ukazuje da je u pogledu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u svojoj ranijoj praksi u više odluka razmatrao ista činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da u konkretnim postupcima nema ništa u obrazloženjima osporenih odluka što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata niti da je dokazni postupak zloupotrebljen na njihovu štetu. U naprijed navedenim odlukama, Ustavni sud je dalje zaključio da se stav redovnih sudova koji su odlučivali o podnesenim tužbama temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima. Budući da je Zakonom o centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u BiH, bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, kako bi se utvrdila visina potraživanja apelanata. Ustavni sud je u citiranim odlukama u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su apelacije odbačene kao očigledno prima facie neosnovane.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u citiranim odlukama Ustavnog suda mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer se način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelante Živana Kojića, Milana (Nikola) Kojića, Milana (Vojko) Kojića, Boru Nikolića, Stevu Bjegojevića, Luku Miškića i Vojku Kuzmanovića postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji je vođen pred Općinskim sudom, jer se period neaktivnosti i nepostupanja suda u trajanju od četiri godine (2002– 2006) može isključivo staviti na teret Općinskom sudu. U odnosu na apelante Petra Đukića, Jozu Matića, Predraga Jaćimovića, Jovana Markovića, Blagoju Stevića, Matu Rošića, Cvijetina Sofrenovića, Marka Sofrenovića, Savu Pavlovića i Marka Jovića, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se period nepostupanja Općinskog suda u trajanju od četiri godine (2002-2006) ne može staviti na teret sudu nego apelantima od čije je volje isključivo zavisio nastavak i dalji tok postupka. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na sve apelante u pogledu primjene materijalnog prava, jer u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata niti da je dokazni postupak zloupotrebljen na njihovu štetu pri čemu se Ustavni sud pozvao na svoju raniju praksu u predmetima koji su se odnosili na ista pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1408/07 (Ž. K., Milan (Nikola) Kojić, Milan… | Sudska praksa | Aktio