Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2422/07 (J. K.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2422/07
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2422/07, rješavajući apelaciju Jakova Konte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Jakova Konte.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07- 000-221 od 5. juna 2007. godine u dijelu u kojem je preinačena prvostepena Presuda Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06-000- 367 od 29. januara 2007. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku o troškovima postupka, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jakov Konta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-221 od 5. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. septembra 2007. godine i 16. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je zatraženo 5. septembra 2007. godine, a od tužitelja Branka Jankovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) 19. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2007. godine.
4. Općinski sud je 17. septembra 2007. godine obavijestio Ustavni sud da apelant nije izjavio reviziju, a nije se ni očitovao na navode apelacije.
5. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 29. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Tužitelj Branko Janković (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih RU «Tušnica» d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanta kao direktora prvotuženog i Nadzornog odbora prvotuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi poništenja ugovora o radu, naknade ličnog dohotka i toplog obroka, te naknade štete za mobing i klevetu.
9. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-367 od 29. januara 2007. godine prvim stavom izreke presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja (tačka 6. tužbenog zahtjeva) u odnosu na apelanta kojim je traženo da apelant tužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 20.000,00 KM zbog mobinga, klevete i dugotrajnog pritiska, te da se apelant obaveže da tužitelju isplati troškove postupka. Stavom drugim izreke presude je konstatirano da je tužbeni zahtjev pod tač. 1. do 6. u odnosu na trećetuženog, a pod tačkom 6. i u odnosu na prvotuženog povučen. Dalje, stavom tri izreke presude udovoljeno je tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženog (tač. 1. do 5. tužbenog zahtjeva) zbog priznanja prvotuženog. Stavom četiri izreke presude obavezan je tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.760,00 KM.
10. Obrazlažući svoju odluku u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je ustanovio da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti uvjeti propisani Zakonom o zaštiti od klevete za udovoljavanje ovog dijela tužbenog zahtjeva. Dalje, obrazlažući odluku o troškovima postupka, sud je naveo da je tu odluku donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. Stoga je obavezao tužitelja da naknadi troškove postupka apelantu u utvrđenom iznosu za usluge advokata Emira Karača.
11. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000- 221 od 5. juna 2007. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio i Presudu Općinskog suda broj 068- 0-P-06-000-367 od 29. januara 2007. godine preinačio u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj apelantu naknadi troškove postupka (stav četiri izreke prvostepene presude) tako što je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Žalba tužitelja u dijelu u kojem se žalio na dio presude kojim je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta odbijen (stav prvi izreke presude-naknada nematerijalne štete) je odbijena kao neosnovana.
12. Obrazlažući odluku o troškovima, sud je naveo: «Žalba tužitelja je utemeljena u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pa je žalbu tužitelja u tom dijelu valjalo uvažiti, prvostepenu presudu preinačiti na način da je svaka stranka dužna da snosi svoje troškove postupka na osnovu člana 386. stav 2. ZPP.»
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što je posljedica povrede ZPP. Apelant navodi hronologiju postupka, te ističe da je odluka o troškovima protivzakonita, jer o njoj u osporenoj odluci nisu dati razlozi. Dalje se ističe da je apelant u parničnom postupku učestvovao samo u dijelu u kojem je tužen, te pošto je u tom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, apelant smatra da je nejasno «zbog čega je Kantonalni sud donio odluku o troškovima na izloženi način, jer je apelant uspio u sporu u kojem se parničio 100%». Stoga, apelant predlaže da se odluka o troškovima spora ukine i naloži sudu da novom odlukom obaveže tužitelja da plati troškove apelantu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodna kršenja apelantovih ustavnih prava u dijelu odluke o troškovima, te ističe da su u obrazloženju osporene odluke navedeni razlozi i zakonsko uporište za preinačenje. Zbog navedenih razloga, predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-221 od 5. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 24. augusta, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom, u dijelu u kojem je odlučivano o troškovima postupka, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog uvažavanja žalbe tuženog, te preinačenja prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima, na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je odluka Kantonalnog suda protivzakonita, jer nisu dati razlozi za preinačenje prvostepene presude, te, budući da je u tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti u odnosu na apelanta (tačka 1. izreke prvostepene presude), apelant smatra da mu pripadaju troškovi kako je to odredio prvostepeni sud (stav četiri izreke prvostepene presude).
23. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
24. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-367 od 29. januara 2007. godine, koja je u tom dijelu potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-221 od 5. juna 2007. godine, tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na apelanta (stav prvi izreke prvostepene presude). Tim dijelom tužbenog zahtjeva je traženo da apelant tužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 20.000,00 KM zbog mobinga, klevete i dugotrajnog pritiska, te je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove spora (stavom 4. izreke prvostepene presude).
25. S obzirom na navedeno, nesporno proizlazi da apelantovo pravo na naknadu troškova sudskog postupka ne predstavlja «postojeću imovinu». Međutim, s obzirom na relevantne odredbe ZPP koje reguliraju pravo na naknadu troškova, odnosno obavezu stranke koja u cjelini izgubi parnicu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, Ustavni sud smatra da apelant na osnovu odredbe člana 386. stav 1. ZPP imao «legitimno očekivanje» da će, pošto je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka koje je imao u toku postupka. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se pravo na naknadu sudskih troškova u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Dalje, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
27. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da osporena odluka Kantonalnog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Stoga je daljnji zadatak Ustavnog suda da ispita da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, te da, zavisno od odgovora na to pitanje, utvrdi da li je miješanje u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
28. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud, dakle, prvo treba dati odgovor na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, odnosno da li je presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka arbitrarna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je institut naknade troškova postupka reguliran odredbama ZPP (čl. 383. do 405).
29. U konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, sporno je to što je uvažena žalba tužitelja i preinačena odluka o troškovima postupka, te što je izostalo bilo kakvo obrazloženje u vezi sa preinačenjem odluke u tom dijelu. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je članom 383. stav 2. ZPP regulirano da parnični troškovi postupka obuhvataju i nagradu za rad advokata. Dalje, nesporno je da je članom 386. stav 1. ZPP regulirano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. Dovodeći u vezu prethodne odredbe sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelanta u toku parničnog postupka zastupao advokat koji je na glavnoj raspravi, održanoj 5. januara 2006. godine, u završnoj riječi predložio da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.760,00 KM, a shodno troškovniku koji je uložio u spis. Općinski sud je udovoljio ovom apelantovom zahtjevu, te mu, primjenom člana 386. stav 1. ZPP, prvostepenom presudom (stav četiri izreke) dosudio troškove postupka u navedenom iznosu sa obrazloženjem da je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. Međutim, Kantonalni sud, odlučujući o tužiteljevoj žalbi koju je izjavio protiv stava jedan izreke presude, dakle, upravo onog dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva koji je odbijen u cijelosti u odnosu na apelanta, premda je odbio kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i u odbijajućem dijelu potvrdio prvostepenu presudu, preinačio je odluku o troškovima tako što je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 386. stav 2. ZPP sa obrazloženjem da je «žalba tužitelja zasnovana u dijelu koji se odnosi na troškove postupka».
30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je članom 386. stav 2. propisano: «Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.» Međutim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud proizvoljno primijenio navedenu odredbu, ne dajući za takav zaključak nikakvo obrazloženje. Naime, nesporno je da je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti pravosnažno odbijen iz čega proizlazi da Kantonalni sud svoju odluku nije mogao zasnovati na navedenoj odredbi, te da je za usvajanje žalbe tužitelja u obrazloženju odluke trebalo da dâ razloge, a što nije učinio. Ustavni sud smatra da obrazloženje presude pukom konstatacijom: «Žalba tužitelja je zasnovana u dijelu koji se odnosi na troškove postupka» ne zadovoljava standarde zakonitosti. Ovo tim prije što je upravo taj sud istom presudom odbio žalbu tuženog u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta sa obrazloženjem da je odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na apelanta pravilna.
31. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, budući da je nesporno da je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da pravo na naknadu troškova postupka po svojoj suštini ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odlučenje suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. Dakle, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku.
32. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da se Kantonalni sud, donoseći osporenu presudu u dijelu odluke kojim je odlučivao o troškovima postupka proizvoljnom primjenom odredaba ZPP, umiješao u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je stoga došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud neće provoditi daljnju analizu u pogledu toga da li je «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
VIII. Zaključak
34. U situaciji kad je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović