Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3279/07 (H. M.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3279/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3279/07, rješavajući apelaciju Hazira Mahmutovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazira Mahmutovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: 004-0-Kž-

07-000232 od 7. novembra 2007. godine i presude Opštinskog suda u Visokom, broj K-112/05 od 14. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazir Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Kantonalni zavod za pravnu pomoć Zeničko-Dobojskog Kantona, podnio je 5. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-Kž-07-000232 od 7. novembra 2007. godine i presude Opštinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), broj: K-112/05 od 14. maja 2007. godine.

2. Presudom Opštinskog suda, broj K-112/05 od 14. maja 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je, u vrijeme i način pobliže opisanim kao u izreci presude ugrožavao mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje svoje supruge N. M., čime je počinio krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH. Opštinski sud je na osnovu istih zakonskih propisa i člana 42., 49., 54. i 62. KZ FBiH, apelantu izrekao uslovnu osudu kojom se apelantu utvrđuju pojedinačne kazne i to, za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, i za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH, kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa mu je sud na osnovu člana 54. KZ FBiH za navedena krivična djela utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, koja se neće izvršiti ako za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo

3. Iz obrazloženja presude slijedi da je Opštinski sud na temelju ocjene izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, neuropsihijatra i hirurga utvrdio, da je apelant dana 22. augusta 2004. godine počinio krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, kojim je cijenjeno psihičko zdravlje apelanta proizilazi, da što se tiče same prirode krivičnog djela da se u konkretnom slučaju radi o perverznoj radnji sa sadističkom pozadinom, gdje se seksualno zadovoljavanje postiže na razne načine koji odudaraju od normalnog seksualnog odnosa. Dakle ovim nalazom je utvrđeno da je u konkretnom slučaju cilj apelanta bio poniženje, psihičko i fizičko maltretiranje supruge. Iskaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio objektivnim, pri tome dovodeći u vezi njegovo mišljenje sa iskazom apelantove supruge. Takođe ovaj sud je ocijenio objektivnim nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, kojim je cijenjeno psihičko zdravlja apelantove supruge, iz kojeg proizilazi da će imati posljedice počinjenog krivičnog djela, koja se mogu okvalifikovati kao posttraumatski stresni poremećaji hronificiranog toka, do koga je došlo usljed loših bračnih odnosa, što je imalo za posljedicu njeno verbalno i povremeno fizičko zlostavljanje od strane apelanta, posebno kada je bio u alkoholiziranom stanju, kao što je to bio slučaj na dan kada je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud je na osnovu izedenih dokaza izveo zaključak, da su se u radnjama apelanta stekli svi bitni elementi bića krivičnog djela nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. a u vezi stava 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH, što znači da je sud utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, koji oblik vinosti je i potreban da bi se ostvarili elementi bića ovih krivičnih djela, u vidu nasilja u porodici i nanošenja lakih tjelesnih povreda supruzi sa kojom živi u bračnoj zajednici. Odlučujući o kazni sud je imao u vidu kao olakšavajuću okolnost, da apelant nije ranije osuđivan, da je krivično djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti ali ne bitno, da je otac malodobnog djeteta starosti od pet godina, kao i njegovo loše zdravstveno stanje, budući da je ratni vojni invalid sa trajnim invaliditetom od 70%. pa mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH 2. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa mu je na osnovu člana 54. i 62. KZ FBiH, izrekao uslovnu osudu i utvrdio jednistvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Istovremeno prvostepeni sud je odredio da se kazna zatvora neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo, jer sud smatra da će se uslovnom osudom kao mjerom upozorenja uz relevantno duži vremenski period provjeravanja, postići svrha kažnjavanja predviđena članom 42. KZ FBiH.

4. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Kž-07-000232 od 7. novembra 20007. godine, kojom je odbio kao neosnovanu žalbu branitelja apelanta, a djelimično je uvažena žalba Kantonalnog tužilaštva u Zenici u odluci o krivično pravnoj sankciji, tako što je presudu Opštinskog suda broj K-112/05 preinačio u odluci o krivično pravnoj sankciji, pa je apelantu za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, a za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa mu je uz primjenu člana 54. st. 1. i 2. tačka b. KZ FBiH utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

5. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovanim prigovor branitelja apelanta, da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenice i da je s tim u vezi pogrešno primjenio materijalni zakon, jer tvrdi da nije kriv za izvršena krivična djela. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud cijenio sve predložene i izvedene dokaze, kao i odbranu apelanta i našao da su se u radnjama apelanta stekli svi elementi bića krivičnog djela za koje je i oglašen krivim. Takođe smatra da je prvostepeni sud dao analizu dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, i da je dao valjane razloge o odlučnim činjenicama koje prihvata i ovaj sud. U odnosu na žalbene navode Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) zbog odluke o krivično pravnoj sankciji izrečenoj apelantu, ovaj sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor, smatrajući da je prvostepeni sud prilikom ocjene kako olakšavajućih tako i otežavajućih okolnosti, iste precijenio te stoga nije mogao izreći uvjetnu osudu za krivična djela u sticaju, upravo iz razloga i imajući u vidu način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, kao i posljedice nečovječnog i grubog ponašanja apelanta prilikom izvršenja krivičnog djela.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i u vezi s tim da su pogrešno primjenili materijalno pravo, jer nisu imali dovoljno dokaza da bi ga proglasili krivim i osudili za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Takođe smatra da su se sudovi prilikom utvrđivanja njegove odgovornosti bazirali isključivo na iskazu njegove supruge. Apelant se žali da su nalazi vještaka bazirani na pretpostavkama da je počinio krivično djelo, kao i da su svjedoci M.Š. i Š. Š. u svojim iskazima samo potvrdili probleme u njegovoj bračnoj zajednici, koje iskaze apelant smatra isforsiranim jer su dati uopšteno i po njegovom mišljenju, ne potvrđuju ništa što bi se odnosilo na konkretan događaj i konkretno krivično djelo. Apelant ističe da na presudu Kantonalnog suda nema pravo više niti na jedan djelotvoran pravni lijek, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana

13. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoren pravni lijek. U vezi prava na pravično suđenje apelant se žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje a samim tim da su pogrešno primjenili materijalno pravo, jer nisu imali dovoljno dokaza da bi ga proglasili krivim i osudili za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su se prilikom utvrđivanja njegove odgovornosti bazirali na iskazu njegove supruge. Takođe smatra da su nalazi vještaka bazirani na pretpostavkama da je počinio krivično djelo, a u vezi iskaza svjedoka M.Š. i Š. Š., apelant se žali da su njihovim iskazima samo potvrđeni problemi u njegovoj bračnoj zajednici i da su dati uopšteno, odnosno da ne potvrđuju ništa što bi se odnosilo na konkretni događaj.

10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da se neće miješati u način na koji redovni sudovi usvoje dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli dokaze koje je predlagala optužba i obrana (saslušanje svjedoka, vještaka, nalaze i mišljenja vještaka optužbe i obrane), koji su izvedeni u prisutnosti apelanta i njegovog branitelja, te da je apelant imao priliku izjasniti se na sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branitelja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene dokaza, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, u dva navrata, i pred Opštinskim i pred Kantonalnim sudom, a koji su nakon analize cijenili sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja primjenili relevantne zakonske propise, te nesporno utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

11. Ustavni sud nalazi da nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je proizvoljnim postupanjem sudova i proizvoljnim načinom vođenja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravičano suđenje, osim što je apelant nezadovoljan presudom S tim u vezi Ustavni podsjeća da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

12. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvaezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3279/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio