Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1979/07 (M. M.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
Predmeti (1)
AP-1979/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1979/07, rješavajući apelaciju Mustafe Murge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Murge podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj: 007-0-U-000 201 od 28. maja 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj: 01/1-1153676411 od 5. marta 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Mostar, broj MB: 11536776411, broj predmeta: 41-3000/06-1 od 8. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Murga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 007-0-U-000 201 od 28. maja 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-
1153676411 od 5. marta 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Mostar broj MB: 11536776411, broj predmeta: 41-
3000/06-1 od 8. novembra 2006. godine.
2. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) je donijela rješenje, broj MB: 11536776411, broj predmeta: 41-
3000/06-1 od 8. novembra 2006. godine, kojim se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba odbila kao neosnovan zahtjev apelanta jer ne ispunjava uslove iz člana 5. stav 1. Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba), da bi mu se priznalo pravo na starosnu penziju. Naime članom 5. stav 1. Uredbe je propisano da se izuzetno od odredaba čl. 2. i 3. ove Uredbe, odredbe navedene Uredbe se primjenjuju i na vojne osiguranike kojima je odlukom Civilnog komandanta ili drugih nadležnih organa profesionalna vojna služba prestala u periodu od 1. januara 1997. godine do dana stupanja na snagu ove Uredbe zbog smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojske F BiH), kao i na vojne osiguranike koji se zbog smanjenog brojnog stanja Vojske F BiH nalaze u statusu raspolaganja do 31. maja 2004. godine, ako do isteka roka iz člana 1. ove Uredbe imaju četrdeset godina starosti i dvadeset godina penzijskog staža od čega tri godine efektivnog staža tokom rata kao vojni osiguranik. Stavom 2. člana 5. Uredbe takođe je propisano da se imeđu ostalog, odredbe stava 1. Uredbe ne odnose na vojne osiguranike, kojima je vojna služba prestala po sopstvenom zahtjevu. Kako apelantu profesionalna vojna služba nije prestala odlukom Civilnog komandanta ili drugih nadležnih organa zbog smanjenja brojnog stanja Vojske BiH, nego je apelantu rješenjem Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), broj: 07-14-468/98 od 24. aprila 1998. godine profesionalna vojna služba prestala zaključno sa 16. januarom 1998. godine na lični zahtjev, to je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
3. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) je donio rješenje broj 01/1-1153676411 od 5. marta 2007. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta podnesenu protiv rješenja Službe od 8. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ utvrdio da je rješenje Službe pravilno i na zakonu zasnovano. Zavod je uvidom u spise predmeta utvrdio da je apelantu rješenjem Ministarstva odbrane, broj:07-14-468/98 od 24. aprila 1998. godine prestala profesionalna vojna služba zaključno sa 16. januarom 1998. godine na lični zahtjev, i da je rješenjem Ministarstva odbrane, broj: 04-34-2-28543/04 od 21. decembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan njegov zahtjev za zaključenje Sporazuma o uvjetima penzionisanja po odredbama Uredbe, uz obrazloženje da je mu je na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva odbrane profesionalna vojna služba prestala na lični zahtjev.
4. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-U-07-000 201 od 28. maja 2007. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesenu protiv rješenja Zavoda broj 01/1-1153676411 od 5. marta 2007. godine. Kantonalni sud je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe na osnovu člana 34. Zakona o uprvnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj 9/05), pa je odlučio kao uizreci presude. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da kako apelant nije ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema članu 5. stav 1. Uredbe, to su po njegovoj ocjeni organi uprave pravilno postupili kada su njegov zahtjev odbili kao neosnovan, na osnovu člana 5. stav 2. Uredbe.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Apelant povredu navedenih prava vidi u nezakonitom postupanju organa uprave i suda. Ističe da je sa Federalnim ministarstvom odbrane imao zaključen ugovor Pov broj 07-42/P-370-1318/07 od 15. oktobra 1997. godine na temelju kojeg je zasnovao profesionalnu vojnu službu kao vojnik. Budući da je u bivšoj JNA imao čin redovnog poručnika, podnio je zahtjev Upravi za personalne poslove Federalnog ministarstva odbrane za imenovanje u čin redovnog poručnika Vojske F BiH, na koji zahtjev mu nije nikad odgovoreno. Ističe da mu je general S. V. usmeno obećao da će riješiti njegovu situaciju na način da će biti vraćen na poslove referenta ili da mu se isplati otpremnina. Kako je u međuvremenu Predsjedništvo BiH donijelo odluku broj 07-01-
023/97 od 19. juna 1997. godine, o ukupnoj veličini i omjerima u MO/VF, tj. o racionalizaciji vojnog stanja u Vojsci F BiH, te s obzirom na situaciju koja je nastala, navodi da mu je general S. V. tražio da potpiše izjavu o raskidu gore navedenog ugovora, kako bi uzeo u razmatranje jedan od prijedloga koji su već ranije usmeno dogovorili. Po potpisivanju izjave apelant ističe da je shvatio da je prevaren, i smatra da takva izjava od strane organa uprave i suda ne može biti tretirana kao lični zahtjev za prekid radnog odnosa, pa mu je na taj način nanesena materijalna šteta, jer je ostao bez posla, bez novčane naknade i bez penzije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na apelantove navode u kojima povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitom postupanju organa uprave sudova, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Nasuprot tome, apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
10. Ustavni sud zaključuje da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se, također, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nezakonitom postupanju organa uprave i sudova. Ustavni sud je međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelant u dijelu u kojem navodi koja su njegova prava u postupku donošenja osporenih odluka povrijeđena, navodi i diskriminaciju ali ne daje argumente ili obrazloženje o postojanju diskriminacije kao prava koje mu je navodno povrijeđeno. Pored toga, apelant nije ponudio bilo kakav dokaz ili činjenicu iz kojih bi se moglo zaključiti da je pod identičnim okolnostima, kao u konkretnom slučaju, donesena sudska odluka kojom je bilo koje drugo lice favorizovano u odnosu na apelanta.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović