Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2040/07 (D. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2040/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2040/07, rješavajući apelaciju Dragutina Bakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Bakića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-

0-Kž-07-000 033 od 17. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci, broj: 011-0-K-06-000 050 od 10. novembra 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragutin Bakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Vitomir Gajić advokat iz Banja Luke, podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Kž-07-000 033 od 17. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-K-06-000 050 od 10. novembra 2006. godine.

2. Presudom Okružnog suda, broj: 011-0-K-06-000 050 od 10. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i način pobliže opisanim kao u izreci presude drugog lišio života, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS), pa ga je sud na osnovu navedenog zakona osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Takođe, postupajući prema članu 44. KZ RS-a utvrđeno je da se apelantu vrijeme provedeno u pritvoru od 1. aprila 2006. godine pa nadalje, uračunava u izrečenu kaznu zatvora. Dalje, Vrhovni sud je postupajući prema članu 62. KZ RS-a apelantu izrekao i mjeru bezbjednosti, oduzimanja pištolja marke CZ 99 call 9 mm, fabrički broj 67775.

3. Iz obrazloženja presude slijedi da je Okružni sud izvršio ocjenu niza izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke na okolnost obdukcije tijela ubijenog Mirka Trkulje, nalaza vještaka balističara na okolnost vještačenja pištolja i čaura, nalaza vještaka na okolnost alkoholisanosti apelanta, nalaza vještaka na okolnost prisustva barutnih čestica na odjeći i rukama apelanta. Okružni sud je posebno cijenio nalaze i mišljenja vještaka psihijatara na okolnost uračunljivosti apelanta, koje je predložilo Okružno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) dr. Nere Zivlak-Radulović, psihijatra u odnosu na dokaz odbrane na okolnost psihijatrijske ekspertize tj. uračunljivosti apelanta, odnosno nalaz vještaka dr. Milana Stojakovića, neuropsihijatra. Isto tako ovaj sud je po službenoj dužnosti izveo dopunski dokaz, ponovnim saslušanje vještaka psihijatra dr. Nere Zivlak-Radulović, na okolnost njenog vještačenja u odnosu na nalaza vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića. Vještaci koji su vještačili u ovom postupku takođe su saslušani i na glavnom pretresu. Okružni sud je sve provedene dokaze cijenio pojedinačno te u njihovoj ukupnosti i dovodeći ih u međusobnu vezu, kao i suprostavljene dokaze, nalaze vještaka i utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS-a, na način i pod okolnostima pobliže opisanim kao u izreci presude. Cijeneći iskaze svjedoka, očevidaca predmetnog događaja utvrđeno je da je apelant došao automobilom ispred kuće nastradalog, izašao iz auta i sa pištoljem u ruci se uputio prema žrtvi i u njega je pucao više puta, nakon čega je oštećeni na putu do bolnice podlegao. Iskazi svjedoka kojima je ovaj sud u cijelosti poklonio vjeru, nisu osporavani od strane odbrane, i potvrđeni su obdukcionim nalazom vještaka Željka Karana, da je na tijelu ubijenog pronađeno osam ustrijelnih rana, i da je smrt nastupila vrlo brzo zbog masovnog unutrašnjeg krvarenja. Iz nalaza vještaka na okolnost alkoholisanosti apelanta, ovaj sud je utvrdio da je apelant u momentu izvršenje krivičnog djela bio u potpuno trijeznom stanju. Iz nalaza vještaka o vještačenju vatrenog oružja i čaura, utvrđeno je da je apelant pucao iz pištolja marke CZ 99 call 9 mm, fabrički broj 67775, i da čaure upravo potiču od ispaljenih metaka iz pištolja apelanta. Kod utvrđivanja vinosti apelanta tj. njegove uračunljivosti, ovaj sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović, psihijatra utvrdio da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem. Sud nije prihvatio nalaz vještaka dr. Milana Stojakovića, koji je ocijenio da su sposobnosti apelanta da upravlja svojim postupcima i shvati značaj počinjenog djela bile bitno smanjen, jer po ocjeni suda vještak svoj nalaz nije potkrijepio medicinskom dokumentacijom.

4. Okružni sud je svoje opredjeljenje, zašto je nalaz vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović prihvatio kao objektivan i uvjerljiv u odnosu na nalaz vještaka dr. Milana Stojakovića, obrazložio prvenstveno time da je na osnovu izvedenih dokaza saglasan sa konstatacijom vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović, da je u momentu izvršenja krivičnog djela svijest apelanta bila takva da su sposobnost za rasuđivanje i sposobnost za upravljanje postupcima bila smanjena, ali ne do bitnog stepena, dok je zaključak dr. Milana Stojakovića da su te funkcije bile bitno smanjene. Na ovakvu uračunljivost apelanta na koju ukazuje nalaz vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović, po ocjeni ovog suda takođe ukazuje svjesno, smišljeno i racionalno ponašanje apelanta koje je ispoljio prilikom izvršenja krivičnog djela, a što je potvrđeno i iskazima svjedoka, nakon čega je apelant otišao sa lica mjesta i tek u kasno popodne se predao policiji, a što sve potvrđuje njegovu uračunljivost. Osim toga po ocjeni suda dr. Milan Stojaković je u svom nalazu prenaglašeno dao značaj porukama uvredljivog karaktera koje je žrtva upućivala apelantu, a nasuprot tome je malo pažnje posvetio takođe uvredljivim porukama koje je apelant upućivao žrtvi, gdje mu psuje dijete i prijeti da će ga ubiti, a to se sve dešava dva mjeseca prije nego što će počiniti krivično djelo ubistva. Po ocjeni suda vještak dr. Stojaković je u svojoj analizi takođe utvrdio da je kod apelanta u momentu izvršenja krivičnog djela bio prisutano stresogeno stanje, pa je zbog toga došlo do pražnjenja kumuliranog afekta, dok je dr. Nera Zivlak-Radulović objasnila pred ovim sudom bitnu činjenicu da je ovaj vještak propustio da procjeni da je i kod apelanta bilo psihičko-verbalno pražnjenje, kroz verbalnu agresiju kada je i on upućivao uvrede i prijetnje telefonom žrtvi. Iz ovih razloga, po ocjeni ovog suda, logičan i prihvatljiv je zaključak dr. Nere Zivlak-Radulović da je kod apelanta bilo pražnjenja, dok je tu činjenicu zanemario u analizi dr. Milan Stojaković i bazirao se isključivo na kumuliranom afektu, a jasno je da je i optuženi imao pražnjenje kroz verbalnu i uvredljivu SMS prepisku. Okružni sud je dalje odbio prijedlog odbrane apelanta da se sasluša dr. Vesna Zec-Cvijić neurapsihijatar, jer je utvrđeno da je njen nalaz inkorporiran u nalaz i mišljenje saslušanog vještaka dr. Milana Stojakovića. Kod odmjeravanja kazne apelantu sud je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa mu je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da nije osuđivan, da je otac dvoje malodobne djece, dok od otežavajućih okolnosti nije našao niti jednu. Takođe, kod omjeravanja kazne ocjenjeno je da se samo sa ovako izrečenom kaznom apelantu, kaznom zatvora u trajanju od deset godina može ostvariti cilj i svrha kažnjavanja, i postići opšta i posebna prevencija kažnjavanja, i da je ova kazna adekvatna težini učnjenog djela, s obzirom da je život izgubila mlada osoba, da je takođe iza sebe ostavio djecu i da apelant pred sudom nije izrazio nikakvo kajanje zbog počinjenog krivičnog djela.

5. Vrhovni sud je donio presudu broj: 118-0-Kž-07-000 033 od 17. aprila 2007. godine, kojom je odbijena kao neosnovana žalba apelanta, i uz uvažavanje žalbe tužioca presuda Okružnog suda broj: 011-0-K-06-000 050 od 10. novembra 2006. godine je preinačena u odluci o kazni, pa je apelantu za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS, izrečena kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju kaznu mu je prema članu 44. KZ RS-a uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. aprila 2006. godine pa nadalje.

6. Vrhovni sud je prvenstveno ocijenio kao neosnovanim prigovor apelanta, da je prvostepena presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: ZKP RS), koje se manifestuju u vidu povrede prava apelanta na odbranu i zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Sud je takođe odbio kao neosnovan prigovor apelanta da je prvostepeni sud nepravilno odbio njegov prijedlog da se sasluša dr. Vesna Zec-Cvijić neurapsihijatar i Gordana Marin, jer je utvrdio da je predsjednik vijeća na glavnom pretresu održanom 26. oktobra 2006. godine, odbio prijedlog odbrane da se sasluša dr. Vesna Zec-Cvijić, iz razloga što je zaključio da je njen nalaz inkorporiran u nalaz i mišljenje saslušanog vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića. Vrhovni sud je utvrdio da je to bio i jedini prijedlog odbrane apelanta za izvođenje novih dokaza, dakle odbrana apelanta nije predložila saslušanje svjedoka Gordane Marin. Takođe, pozivajući se na odredbu člana 270. stav 2. ZKP RS-a ovaj sud je istakao, da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije ponuđeni dokaz, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu, nemaju zanačaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. Suprotno žalbenim navodima apelanta, Vrhovni sud je analizom pobijane presude zaključio da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, kao i odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava, zašto je po ocjeni ovog suda neosnovan prigovor apelanta da je obrazloženje pobijane presude zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, iz člana 303. stav 1. tačka j. ZKP RS-a. Takođe ovaj sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta da sud nije cijenio nalaz vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića, iz razloga što je po ocjeni Vrhovnog suda pravilan stav Okružnog suda da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, a što je potvrđeno nalazom vještaka optužbe dr. Nere Zivlak-Radulović, koji ovaj sud takođe cijeni kao objektivan i uvjerljiv nalaz, kojim je konstatovano da je u mementu izvršenja krivičnog djela svijest apelanta bila takva da su sposobnost za rasuđivanje i sposobnost za upravljanje postupcima bila smanjena, ali ne do bitnog stepena. Na ovakvu uračunljivost po ocjeni Vrhovnog suda ukazuje svjesno, smišljeno i racionalno ponašanje apelanta koje je ispoljio prilikom izvršenja krivičnog djela, a što je potvrđeno i iskazima svjedoka, nakon čega je apelant otišao sa lica mjesta i tek u kasno popodne se predao policiji, a što sve potvrđuje njegovu uračunljivost. Vrhovni sud je ispitujući žalbene navode tužioca u pogledu odluke o kazni, utvrdio da je njegov prigovor osnovan, s obzirom na težinu počinjenog djela i stepen krivične odgovornosti apelanta, pa je stoga njegovu žalbu uvažio i pobijanu presudu je preinačio u odluci o kazni, tako što je apelantu za počinjeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina.

7. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se pozove i sasluša svjedok dr. Vesna Zec-Cvijić, neuropsihijatar, i Gordane Marin te da je time bio u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu, a što po njegovom mišljenju ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Takođe smatra da je u postupku pred sudovima izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, jer sud svoje zaključke na okolnost uračunljivosti apelanta cijeni isključivo na temelju nalaza vještaka optužbe dr. Nere Zivlak Radulović, shodno kojem nalazu je apelant djelo počinio sa direktnim umišljajem. S tim u vezi apelant takođe ističe da je time bio u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu jer redovni sudovi nisu prihvatili nalaz vještaka odbrane dr. Milan Stojaković, koji je specijalista sudske psihijatrije, dok nasuprot tome vještak optužbe dr. Nera Zivlak-Radulović nema reference specijaliste sudske psihijatrije. Međutim bez obzira na razliku u stručnim referencama, apelant smatra da su oba vještaka po njegovoj ocjeni identično zaključila da je kod apelanta u momentu izvršenja krivičnog djela nastupila redukcija stanja uračunljivosti, te da je prije izvršenja i u momentu izvršenja navedenog djela bio u afektivnom stanju uračunljivosti usljed čega je prisutno smanjenje svijesti. Prema tome smatra da konstatacija povišenog afekta usljed čega je došlo do suženja svijesti apelanta prilikom izvršenja krivičnog djela, treba izjednačiti sa privremenim duševnim poremećajem težeg stepena. Smatra da razlika u mišljenju vještaka postoji samo u gradaciji stepena uračunljivosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljena kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dakle, nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova, osim ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo. Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud zauzeo i ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, proveo niz medicinskih i drugih vještačenja na okolnosti počinjenog krivičnog djela, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, kao i izvođenje dokaza postupkom vještačenja, što je i činio, te da daje primjedbe na dokaze optužbe, kao i da saslušava svjedoke optužbe i da ih unakrsno ispituje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, koju je predlagala odbrana apelanta i tužilaštvo, te da je dao njihovu iscrpnu analizu i ocjenu. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, navodeći pri tome jasne razloge za odbijanje izvođenja pojedinih predloženih dokaza.

13. Zaključke prvostepenog suda u pogledu izvedenih dokaza u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da su svi žalbeni navodi apelanata neosnovani, za koje je i drugostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Međutim, Vrhovni sud je odluku prvostepenog suda u dijelu izrečene kazne preinačio, cijeneći kao osnovan prigovor tužioca, da je kazna zatvora u trajanju od deset godina neprimjerena počinjenom krivičnom djelu i njegovim posljedicama, pa je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godine, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana

6. Evropske konvencije

14. Apelant je posebno istakao da nije imao pravično suđenje jer redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom utvrdili činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, i zbog neizvođenja predloženih dokaza, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu kao i pravo na jednakopravnost strana u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima

15. U konkretnom slučaju, Okružni sud je jasno obrazložio, svoj stav zašto je odbio prijedlog odbrane apelanta da se kao svjedok odbrane sasluša dr. Vesna Zec-Cvijić, neuropsihijatar. Naime, predsjednik vijeća je na glavnom pretresu održanom 26. oktobra 2006. godine, odbio prijedlog odbrane da se sasluša dr. Vesna Zec-Cvijić, jer je ocijenio da je njen nalaz inkorporiran u nalaz i mišljenje saslušanog vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića. S tim u vezi, Vrhovni sud se takođe pozivao na odredbu člana 270. stav 2. ZKP RS-a, kojim je definisano da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije ponuđeni dokaz, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu, nemaju zanačaja za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban. Drugostepeni sud također navodi da razlozi prvostepenog suda za odbijanje saslušanja predloženog svjedoka odbrane nisu bili dovedeni u pitanje ni žalbom apelanta, dok u vezi navoda apelanta vezano za njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Gordane Marin, prvostepeni sud je utvrdio da je jedini prijedlog odbrane apelanta bio da se sasluša svjedok dr. Vesna Zec-Cvijić, i da prema tome nije bilo prijeloga odbrane za saslušanje novih svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su odbili prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka dr. Vesne Zec-Cvijići i zašto kao svjedok nije saslušana Gordana Marin. Isto tako po ocjeni redovnih sudova nalaz vještaka Zivlak-Radulović je ocjenjen kao objektivan i uvjerljiv za razliku od nalaza vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića, kojim je jasno na temelju medicinske dokumentacije konstatovano da je svijest apelanta u momentu izvršenja krivičnog djela bila takva da su njegove sposobnosti za rasuđivanje i sposobnosti za upravljanje svojim postupcima bile smanjene, ali ne do bitnog stepena. Na ovakvo stanje uračunljivosti apelanta takođe je ukazivalo i njegovo smišljeno i racionalno ponašanje koje je ispoljio prilikom izvršenja djela a što je potvrđeno iskazima svjedoka očevidaca predmetnog događaja, kao i njegovo ponašanje nakon izvršenog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je zaključake prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza prihvatio kao pravilan i drugostepeni sud, i u tom pravcu dao obrazloženja. S obzirom da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtjeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivnim propisima. pa su ovi navodi apelanta očigledno (prima facei)neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2040/07 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio