Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3323/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3323/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3323/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05., 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001413 od 26. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 10. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001413 od 26. septembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Kalesiji (u daljem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 029-0-P-

06-000201 od 19. jula 2007. godine, kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Musije Mahmutbegović (u daljem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se apelant obaveže da joj po osnovu naknade na ime jubilarne nagrade za navršenih petnaest godina neprekidnog radnog staža u Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), isplati iznos od 660,17 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos počev od 17. maja 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim stranama nesporno da je tužiteljica u Općinskom sudu zaposlena na neodređeno vrijeme od 23. marta 1989. godine, i da kao namještenik ovog suda ima petnaest godina neprekidnog rada u sudu. Općinski sud je postupajući prema odredbi člana 45. stav 1. tačka 6. a u vezi sa članom 73. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH („Službene novine FBiH“, broj 23/00 i 50/00, u daljem tekstu: Zakona o namještenicima u organima državne službe), utvrdio da se zakon primjenjuje i na namještenike u ogranima sudske vlasti, i da namještenici imaju pravo na naknadu na ime jubilarne nagrade, a da uvjete za ostvarivanje naknade utvrđuje Vlada FBiH posebnim propisom, koji donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. S tim u vezi ovaj sud je dalje utvrdio da je Vlada FBiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće (u daljem tekstu: Uredba), propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim Ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH („Službeni listt FBiH“, broj 23/00 i 50/00, u daljem tekstu: Kolektivni ugovor). Članom 28. Kolektivnog ugovora takođe je propisano, da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Na osnovu navedenog ovaj sud je zaključio da je tužiteljica u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), bila obavezna dokazati postojanje sporne činjenice, da li apelant ima meterijalne mogućnosti u smislu člana 28. citiranog Kolektivnog ugovora za isplatu jubilarne nagrade, jer je članom 8. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona („Službene novine TPK“, broj 6/96), propisano da se izdaci koji nisu predviđeni u budžetu ne smiju isplaćivati. Općinski sud je na kraju zaključio da kako tužiteljica nije ponudila dokaze a time nije ni dokazala da apelant ima materijalne mogućnosti da joj u smislu člana

28. Kolektivnog ugovora isplati traženi iznos na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u Općinskom sudu, to je ovaj sud njen tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001413 od 26. septembra 2007. godine, žalba tužiteljice je uvažena i prvostepena presuda je preinačena, tako što je apelant obavezan da tužiteljici na ime jubilarne nagrade za petnaest godina neprekidnog staža isplati iznos od 660,17 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM.

4. Kantonalni sud je ocijenio kao osnovan prigovor tužiteljice da je prvostepeni sud donoseći pobijanu odluku zanemario normativni karakter Kolektivnog ugovora, prema kome se ima smatrati da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru, pa da iz njega može neposredno crpiti sva prava koja su po osnovu rada ili u vezi sa radom s njime kao minimum osigurana, tako da ta prava poslodavac ne može umanjiti niti uskratiti. Kantonalni sud se takođe u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbu člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe, kojom je propisano pravo namještenika na naknadu na ime jubilarne nagrade, i na propis Vade FBiH, član 11. Uredbe, kojim je takođe regulisano da namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom. U vezi sa navedenim Kantonalni sud je utvrdio da je članom 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to između ostalog za navršenih petnaest godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. istog člana propisano da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da stav prvostepenog suda da predmetna naknada nije predviđena u budžetu za 2006. godinu ne može biti od relevantnog uticaja na ostvarivanje prava tužiteljice na nagradu koja joj pripada shodno odredbama Kolektivnog ugovora, kao i da isplata jubilarne nagrade zavisi od materijalnih mogućnosti apelanta. Ovo tim prije što je tužiteljica u prvostepenom postupku dokazala da je apelant u javnim podacima, izvještaju o izvršenju budžeta za 2006. godinu iskazao suficit u iznosu od 21.723.542,06 KM. U postupku utvrđivanja visine predmetne naknade koju je apelant dužan isplatiti tužiteljici, Kantonalni sud je cijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora utvrdio da tužiteljice pripada pravo na 660,17 KM iznosa na ime jubilarne nagrade, dok je odluku o kamatama ovaj sud donio na osnovu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konveciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno primjenio odredbe Uredbe, budući da je članom 11. Uredbe propisano da državni službenici i namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom, dok je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da se jubilarna nagrada isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima. Smatra da tokom postupka nije dokazano da je postojala materijalna mogućnost za isplatu jubilarne nagrade tužiteljici. Osim toga navodi da je nesporno da budžetom za 2006. godinu nisu bila planirana sredstava za te namjene, i da su stoga zaključci suda da je tužiteljica dokazala da je apelant za 2006. godinu iskazao suficit, neosnovani. Apelant dalje ističe da u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan, jer nije obveznik materijalno pravnog odnosa na kojem bi se temeljilo pravo i zahtjev tužiteljice, jer tužiteljica sa apelantom nije imala zasnovan radni odnos, već je njen zahtjev trebao biti usmjeren prema sudu, sa kojim je imala zasnovan radni odnos. Apelant takođe ističe da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer kako navodi član 2. Zakona o budžetu („Službene novine TPK“, broj 6/96), kao i odredbe Zakona o izvršenju budžeta, obavezuju korisnika budžeta da koristi sredstava isključivo za namjene utvrđene budžetom, i to do visine utvrđene njegovim posebnim dijelom, te da se suprotnim ponašanjem čini prekršaj iz člana 57. Zakona o proračunima-budžetima u FBiH. Apelant navodi da mu je zbog pogrešne primjene pozitivno pravnih propisa prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, budući da mu je osporenom presudom naloženo da tužiteljici isplati iznos koji nije planiran njegovim budžetom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

8. Ustavni sud, zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba Uredbe i Kolektivnog ugovora. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je primjenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konktretnom slučaju ima bilo šta što bi (prima facie) ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

10. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava odnose samo na način na koji je primjenjeno materijalno pravo.. Međutim kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibd., Pronina, stav 4.), pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Apelant, se također žali da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava, koje navode apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovih prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3323/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio