Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/07 (M. T.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1063/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1063/07, rješavajući apelaciju Milke Toljaga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Toljaga podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 065-P-07-001303, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Toljaga podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-164/03 od 11. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-712/01 od 16. januara 2003. godine i rješenja Kantonalnog ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1147/01 od 17. augusta 2001. godine, te zbog dužine trajanja ovog postupka, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Toljaga (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Groningema, Holandija, podnijela je 11. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj UŽ-164/03 od 11. aprila 2007. godine i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 065-P-07-001303 Osim navedenog apelantica je podnijela apelaciju i protiv presude Vrhovnog suda broj UŽ-164/03 od 11. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda broj U-712/01 od 16. januara 2003. godine i rješenja Kantonalnog ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-

1147/01 od 17. augusta 2001. godine, te protiv rješenja Općinskog suda broj 065-P-07-001303 od 8. januara 2007. godine.

2. Apelantica je 27. juna 2000. godine podnijela Upravi za stambene poslove kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zahtjev za povrat dvosobnog stana koji se nalazi u ulici Josipa Vancaša broj 23, četvrti sprat (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je bila prijeratna nositeljica stanarskog prava i koji je, budući da je stan pripadao Fondu JNA, otkupila na osnovu ugovora od 7. februara 1992. godine i to uplatom cjelokupne prodajne cijene. Predmetni ugovor je ovjeren od strane tada nadležnog Vojnog pravobranilaštva, nadležne Gradske uprave prihoda, te su i potpisi ugovornih strana ovjereni kod Općinskog suda II u Sarajevu. Nakon početka ratnih zbivanja apelantica je napustila predmetni stan i otišla u izbjeglištvo na teritoriji Srbije i Crne Gore, a zatim 1994. godine u Holadniju. Prilikom napuštanja predmetnog stana apelantica je zaključila Ugovor o čuvanju i korištenju stana sa Zulfom Galijatovićem koji je stan koristio jedno vrijeme u toku rata a zatim predmetni stan napustio. Nakon toga stan je bio proglašen napuštenim i stavljen na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane koje je stan dodijelilo Dževadu Čutuku koji je stan i otkupio te upisao vlasništvo 1/1 nad predmetnim stanom u zemljišnim knjigama. Rješavajući apelanticin zahtjev Uprava je 18. januara 2001. godine donijela zaključak broj 23-4/I-23-44/00 kojim je zahtjev odbila uz obrazloženje da je podnesen nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim koji je bio propisan članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Protiv navedenog zaključka apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 27/02-23-1147/01 od 17. augusta 2001. godine poništilo navedeni zaključak i stvar riješilo tako što je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana odbacilo kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, ali da je predmetni zahtjev trebao odbaciti a ne odbiti kako je to prvostepeni organ učinio.

4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj U-712/01 od 16. januara 2003. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u potpunosti prihvata osporeno rješenje kao zakonito i pravilno. Ovo stoga jer je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 27. juna 2000. godine nakon proteka Zakonom propisanog roka « a koji je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima više puta produžavan i koji je kao krajnji rok za stanove koji su proglašavani napuštenim 4. oktobar 1999. godine.» Kantonalni sud je nadalje naveo da je, s obzirom da se radi o zakonskom prekluzivnom roku, apelanticin zahtjev za povrat stana neblagovremen te da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je poništio prvostepeni zaključak i zahtjev odbacio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da razlozi za nepodnošenje zahtjeva u roku a koje je apelantica navela nisu opravdani budući da su predmetni zakonski rokovi bili objavljeni u svim glasilima na propisan način i dostupni javnosti pa je apelantica mogla zahtjev za povrat podnijeti i putem punomoćnika, kako je na kraju i postupila.

5. U međuvremenu, apelantica je 12. decembra 2003. godine podnijela Općinskom sudu tužbu za utvrđivanje prava vlasništva nad predmetnim stanom. U predmetnom postupku je na ročištu održanom 6. oktobra 2004. godine postupak rješenjem broj 065-P-07-001303 prekinut budući da je odlukom Zastupničkog doma F BIH bilo određeno da se prekinu svi sudski i upravni postupci za povrat vojnih stanova do donošenja Izmjena i dopuna Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nakon toga postupak je nastavljen 27. septembra 2005. godine, ali je za taj datum zakazana glavna rasprava odgođena i zakazana za 5.decembar 2005. godine zbog toga što je iz dokumentacije dostavljene od strane Stambenog fonda vojske Srbije i Crne Gore proizlazilo da je apelantica tom fondu podnijela zahtjev za rješavanje stambenog pitanja, ali nije bilo podatka u kojoj je fazi taj postupak. Nakon toga 5. decembra 2005. godine je postupak nastavljen i održana i zaključena glavna rasprava uz napomenu da će presuda u ovoma predmetu biti donesena u zakonskom roku od 30 dana. Međutim, ni tada nije donesena presuda, već je doneseno novo rješenje o prekidu postupka do prenosa ovlasti u zastupanju Federalnog ministarstva odbrane budući da je sa 1. junuarom 2006. godine došlo do gašenja tog ministarstva. Nakon toga je, ponovno, rješenjem od 8. januara 2007. godine, postupak prekinut i to do okončanja postupka po žalbi apelantice u predmetu povrata predmetnog stana koja je izjavljena Vrhovnom sudu i zavedena pod brojem Už-164/03. U obrazloženju rješenja je navedeno da s obzirom «da još nije bilo odlučeno o povratu predmetnog stana, a iz čega bi tužiteljica crpila dalja prava za korištenje predmetnog stana, pa kako je članom 378. ZPP-a propisana obaveza prekida postupka, a čl. 379 ZPP tačka 1. ostavljena mogućnost da sud postupak prekine ako smatra da odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od prethodnog rješavanja pitanja, a nadležni organ o tome nije još donio odluku, pa kako u konkretnoj pravnoj stvari još uvijek nije odlučeno po žalbi podnijetoj Vrhovnom sudu FBIH, a u vezi sa povratom predmetnog stana od čega po mišljenju ovog suda zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva» Općinski sud je predmetni postupak prekinuo.

6. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koja je kod tog suda registrirana pod brojem 009-0-Gž-07-001690. Do dana donošenja ove odluke Kantonalni sud nije rješavao apelaniticinu žalbu niti je postupak pred Općinskim sudom nastavljen.

7. Vrhovni sud je 11. aprila 2007. godine donio presudu broj UŽ-164/03 kojom je apelanticinu žalbu izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj U-712/01 od 16. januara 2003. godine donesene u postupku povrata predmetnog stana odbio u potpunosti prihvatajući stav drugostepenog upravnog organa i Kantonalnog suda.

8. Apelantica smatra da joj je zbog dužine navedenih postupaka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga apelantica smatra da joj je osporenim odlukama upravnih organa i sudova u postupku povrata predmetnog stana povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava budući da je njen zahtjev za povrat predmetnog stana odbačen kao neblagovremen. Apelantica smatra da je takvim odlučenjima sudova povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je predmetni stan njeno vlasništvo s obzirom da je stan otkupila prije rata ali nije mogla vlasništvo registrirati u zemljišnim knjigama jer tada nije postojala mogućnost za to. Osim toga apelantica navodi da zahtjev za povrat predmetnog stana nije mogla podnijeti u roku jer je oboljela od karcinoma što su nadležni organi, prema mišljenju apelantice, trebali uzeti u obzir prilikom donošenja osporenih odluka. Apelantica smatra da je ovakvim postupanjem nadležnih organa diskriminirana čime je prekršeno njeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelantica se žali na dužinu trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 065-P-07-001303 u kojem je utvrđivano pravo vlasništva na predmetnom stanu jer je postupak prekinut zbog čekanja da se donese odluka u postupku povrata stana i nije okončan. Apelantica smatra da su s tim u vezi pored prava na pravično suđenje, povrijeđena i njena prava na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom predmetu, do predmetnog prekida postupka, održao i okončao glavnu raspravu, istina dva puta prekidajući postupak ali zbog objektivnih okolnosti (zbog odluke Zastupničkog doma F BIH kojom je bilo određeno da se prekinu svi sudski i upravni postupci za povrat vojnih stanova do donošenja Izmjena i dopuna Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo te zbog «gašenja» Federalnog ministarstva odbrane i čekanja da se utvrdi nova nadležnost za zastupanje minstarstva u predmetima pred sudom) koje se ne mogu staviti na teret ovom sudu. Nakon toga, Općinski sud je i treći put prekinuo postupak do okončanja postupka povrata stana budući da je od ishoda tog postupka zavisio i konačan ishod postupka utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je konačna odluka vezana za povrat predmetnog stana donesena 11. aprila 2007. godine i da su navedenom odlukom potvrđene ranije donesene odluke upravnih organa i Kantonalnog suda kojima je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana odbačen zbog neblagovremenosti.

14. Ustavni sud primjećuje da, iako je navedeni postupak povrata stana okončan 2007. godine, postupak u predmetu utvrđivanja prava vlasništva nije nastavljen. Međutim, Ustavni sud smatra da Općinski sud uopće nije bio neaktivan u konkretnom predmetu kao i da činjenica da postupak utvrđivanja prava vlasništva ni nakon dvije godine nakon donošenja konačne odluke o povratu stana nije nastavljen ne može sama po sebi voditi utvrđenju kršenja prava na razuman rok, djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu. Imajući u vidu činjenicu da je konkretni postupak prekinut radi čekanja na odluku o prethodnom pitanju, te uzimajući u obzir ishod tog postupka i posljedice takve odluke, Ustavni sud smatra navode apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Apelantica također smatra da je u predmetnom postupku i diskriminirana čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere [...] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

17. U konkretnom slučaju, apelantica osim paušalnog navoda da je diskriminirana nije ničim potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. S obzirom na navedeno slijedi da je apelacija i u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

18. Apelantica je u apelaciji navela i da su joj odlukama upravnih organa i sudova kojim je kao neblagovremen odbačen njen zahtjev za povrat predmetnog stana, kao i zbog dužine postupka, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i s tim u vezi i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

19. U ovezi sa ovim navodima apelantice, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

20. S tim u vezi Ustavni sud smatra da je, da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povrat predmetnog stana uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica morala blagovremeno podnijeti zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-

22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).

21. U konkretnom slučaju apelantica je 27. juna 2000. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. S tim u vezi, Uprava je utvrdila da je apelantica propustila da zahtjev za povrat predmetnog stana podnese u zakonom propisanom (prekluzivnom) roku koji nije moguće produžavati bez obzira na razloge nepodnošenja zahtjeva u roku, te je isti zaključkom odbila kao neblagovremen. Rješavajući po žalbi apelantice Ministarstvo je 27/02-23-1147/01 od 17. augusta 2001. godine žalbu odbio, poništio prvostepeni zaključak i svojim rješenjem odbacilo apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neblagovremen. Nakon toga apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor. Rješavajući navedenu tužbu Kantonalni sud je presudom broj U-712/01 od 16. januara 2003. godine tužbu odbio i potvrdio drugostepeno rješenje. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom broj UŽ-164/03 od 11. aprila 2007. godine žalbu odbio u potpunosti prihvatajući stav drugostepenog upravnog organa i Kantonalnog suda. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat predmetnog stana nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnijela zahtjev na temelju kojeg sud nije mogao meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uvjete tog pravnog lijeka. Konkretno, imajući u vidu da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Pravila Ustavnog suda pored nemogućnosti ispitivanja ostalih navoda iz apelacije u ovom dijelu, ne dopuštaju ni razmatranje pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/07 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio