Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1182/07 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
Predmeti (1)
AP-1182/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1182/07, rješavajući apelaciju Muniba Šehovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Šehovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-
06-000 637 od 30. januara 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 02/1-1066760260 od 18. septembra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar matični broj 0001066760260 broj predmeta 1818-
1579/04-2 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Šehović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić advokati iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 637 od 30. januara 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) matični broj 02/1-1066760260 od 18. septembra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 0001066760260 broj predmeta 1818-1579/04-2 od 10. novembra 2005. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 0001066760260-0 broj predmeta 1841-7059/04-1 od 13. oktobra 2004. godine apelantu je, kao vojnom osiguraniku, priznato pravo na starosnu penziju u visini od 452,4153 KM počev od 1. juna 2004. godine, a na osnovu Uredbe o sticanju prava na penziju pod povoljnijim uvjetima vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je rješenjem matični broj 02/1-1066760260 od 7. septembra 2005. godine žalbu djelimično uvažio, poništio osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da apelantu u penzijski staž nije uračunat period od 23. decembra 1995. godine pa do 31. decembra 1997. godine a iz razloga što apelantu za taj period nisu bili uplaćeni doprinosi. Budući da je Fond PIO iz matične evidencije vojnih osiguranika utvrdio da su doprinosi za apelanta za navedeni period naknadno uplaćeni, Fond PIO je osporeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
4. U ponovljenom postupku Kantonalna služba je donijela rješenje matični broj 0001066760260-0 broj predmeta 1818-1579/04-2 od 10. novembra 2005. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju stečenu na osnovu Uredbe u mjesečnom iznosu od 477,9035 KM počev od 1. juna 2004. godine.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je rješenjem matični broj 02/1-1066760260 od 18. septembra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu prvostepni organ nije smio utvrditi penzijski osnov koristeći valorizaciju ostvarenih plaća već da je penzijski osnov morao utvrditi na osnovu nevalorizovanih plaća, a shodno odredbama člana 4. stav 2. Uredbe. S tim u vezi, Fond PIO je naveo da je prvostepeni organ, na osnovu člana 4. stav 2. Uredbe («Službene novine F BIH» br. 18/04, 27/04 i 47/04) apelantu utvrdio penzijski osnov na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine. Osim toga, Fond PIO je naveo da je prvostepeni organ pravilno valorizovao plaću za 1999. godine po koeficijentu 0,582, dok je plaće ostvarene u periodu od 2000.-2003. godine sa koeficijentom valorizacije 1,000, a shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBIH» 29/98 i 32/01-u daljnjem tekstu: Zakon) budući da je odredbom člana 10. stav 1. Uredbe propisano da se odredbe Zakona primjenjuju na sva pitanja koja nisu regulisana navedenom uredbom.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-U-06-000 637 od 30. januara 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je članom 4. stav 2. Uredbe iz 2004. godine propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaće u zadnjih pet godina, ali da nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaće, kako je to bilo propisano prvobitnom Uredbom iz 2000. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 10. stav 1. Uredbe propisano da se na sva pitanja koja nisu regulisana tom uredbom primjenjuju odredbe Zakona. Kako su, u konkretnom slučaju prema mišljenju Kantonalnog suda, upravni organi donijeli rješenja o penzionisanju apelanta shodno navedenim relevantnim odredbama Uredbe, te uz primjenu odredbi čl. 45. i 46. Zakona kojima su propisani koeficijenti valorizacije plaća, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani i da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stana i pravilne primjene materijalnih propisa.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo uslijed primjene Uredbe iz 2004. godine prilikom odlučivanja o njegovom pravu na starosnu penziju. Naime, apelant smatra da je članom 4. stav 1. ranije Uredbe iz 2000. godine koja je stavljena van snage bilo propisano da se starosna penzija vojnog osiguranika utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plata, što, po apelantovom mišljenju nije slučaj kod Uredbe iz 2004. godine. Shodno tome, apelant navodi da Uredba iz 2004. godine nepovoljnije određuje penzijski osnov u odnosu na Uredbu iz 2000. godine, te shodno tome smatra da je on bio u nepovoljnijem položaju u pogledu utvrđivanja penzijskog osnova u odnosu na pripadnike Vojske FBiH koji su penzonisani po Uredbi iz 2000. godine, pa da je stim u vezi i diskriminiran.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja prava apelanta na penziju po povljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio u vezi navoda apelanta da je navedenim odlukama diskriminiran, da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, je Ustavni sud szaključio da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe uz primjenu odredbi Zakona o valorizacija plaća za predmetni period, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se je pozvao.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović