Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1969/07 (B.J.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1969/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1969/07, rješavajući apelaciju B.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.J. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-07-000 294 od 14. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 294 od 14. maja 2007. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 294 od 14. maja 2007. godine obustavljen je postupak pokrenut po apelanticinoj tužbi i odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica tužbom podnesenom 29. marta 2007. godine pokrenula upravni spor zbog nedonošenja rješenja po njenoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, područna jedinica Lakraši broj 26-952-797/06 od 30. maja 2006. godine a kojim je izvršena promjena u katastarskom operatu u k.o. Laktaši po spisku promjena 2006 u k.k.u. 376. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je apelantica podneskom od 25. aprila 2007. godine obavijestila Okružni sud da odustaje od predmetne tužbe, ali da i dalje traži da sud odluči o njenom zahtjevu za naknadu troškova tog spora koji uključuju i troškove zastupanja od strane advokata te da naloži tuženoj da joj nadoknadi te troškove u iznosu od 750 KM. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je apelanticin zahtjev u tom dijelu neosnovan budući da je članom 49. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05-u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da u upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove spora.
3. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u odbijanju Okružnog suda da joj prizna troškove postupka. Ovo stoga jer je morala angažirati advokata u predmetnom postupku budući da nadležni organ nije u zakonom propisanom roku donio odluku o njenoj žalbi pa je morala pokrenuti upravni spor radi ćutanja administracije. Apelantica, također, smatra da je u ovom slučaju Okružni sud morao primijeniti Zakon o advokaturi RS i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata kao lex specialis u odnosu na ZUS i priznati joj pravo na naknadu troškova postupka jer je te troškove imala zbog nemarnog postupanja upravnog organa. Apelantica također zahtijeva da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da joj isplati troškove sastava predmetne apelacije u iznosu od 1.002,90 KM.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava budući da smatra da je u njenom predmetu umjesto odredbi ZUS-a u pogledu snošenja troškova postupka trebalo kao lex specialis primijeniti Zakon o advokaturi i Advokatsku tarifu. U vezi sa navodima apelantice Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U odnosu na navode apelantice kojim osporava način na koji je Okružni sud primjenio materijalno pravo, Ustavni sud primjećuje da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05) predviđena tarifa za sastav tužbe u upravnom sporu, te da je članom 48. stav 3. Zakona o advokaturi («Službeni glasnik RS» broj 30/07) propisano da će «sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka u konkretnom predmetu određivati naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći». Međutim, Ustavni sud podsjeća i da je članom 49. ZUS-a izričito propisano da svaka stranka u upravnom postupku snosi svoje troškove. S tim u vezi Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je sud primjenom relevantnih odredbi ZUS-a utvrdio da apelantici ne pripada pravo na naknadu troškova postupka. Pored toga, Ustavni sud iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je postupak vođen na štetu apelantice i što bi ukazivalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, a vezano za apelanticin zahtjev da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da joj naknadi troškove sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije predviđeno da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastav apelacije iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije snose isključivo apelanti. Stoga imajući u vidu navedeno kao i stav naveden u tački 8. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović