Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/07 (J. Š.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3338/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3338/07, rješavajući apelaciju Jura Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jura Šimića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000695 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1752/04 od 27. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P.21/01 od 15. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Juro Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blaževaca kod Gradačca, kojeg zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000695 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1752/04 od 27. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.21/01 od 15. septembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.21/01 od 15. septembra 2004. godine obavezan je d.d. «Tuzla-Remont» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu zbog neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 15.000 KM kao vrijednost autobusa predatog na opravku i iznos od 7.000 KM kao dio utvrđene naknade isplaćene tuženom zbog opravke autobusa, odnosno ukupan iznos od 22.000 KMsa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate, dok je p reostali dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen. Osim toga, navedenom presudom odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od

27.769,20 KM za uloženi materijal i radnu snagu i to 9.769,20 KM za 80% urađenih poslova na opravci autobusa i 18.000 KM za parkiranje i čuvanje autobusa na parking prostoru zatvorenog pogona tuženog u periodu od 120 mjeseci po 150 KM mjesečno sa pripadajućim sudskim troškovima . U postupku pred Općinskim sudom je, između ostalog, utvrđeno da je apelant 25. marta 1992. godine autobus, koji je predmet tužbenog zahtjeva, ostavio tuženom na popravku, jer su tužitelj i tuženi postigli usmeni sporazum koji ima sve elemente ugovora o djelu, da tuženi izvrši generalnu popravku autobusa u roku od 45 dana po cijeni od sadašnjih 15.000 KM. Osim toga, utvrđeno je da je apelant tuženom za ugovoreni rad u ugovorenom roku uplatio avans u omjeru od oko 80% ugovorenih radova. Međutim, kako je u to vrijeme došlo do izbijanja ratnih sukoba u BiH, apelant jenapustio mjesto boravka ali je, prema utvrđenju suda, i u toku rata a i nakon njegovog završetka biozainteresovan za opravku autobusa i tražio ispunjenje ugovorene obaveze budući da je njego otac imao koncesiju za prevoz na liniji Tuzla-Beč. Kako tuženi ugovorenu obavezu nije izvršio apelant je

4. januara 2001. godine podnio predmetnu tužbu Općinskom sudu kojom je zahtjevao da mu tuženi isplati iznos od 22.000 KM i to za plaćeni avans 7.000 KM i za vrijednost autobusa 15.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 1. maja 1992. godine i izgubljenu dobit od 540.000 KM zbog nekorištenja autobusa. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da tuženi kao izvršilac posla, shodno odredbama člana 607. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO), nije u roku izvršio preuzetu obavezu opravke autobusa, kao ni u naknadno ostavljenom roku od strane apelanta kao naručioca posla. Pored toga Općinski sud je zaključio, da se konkretan ugovor o djelu danom podnošenja tužbe od strane apelanta smatra raskinutim isključivom krivicom tuženog s obzirom da autobus nije popravljen već je u neupotrebljivom stanju, niti je tuženi izrazio namjeru da izvrši svoju obavezu. Osim toga, Općinski sud je zaključio i da apelanat ima pravo na naknadu štete, budući da je odredbama člana 618. stav 3. ZOO propisano da u slučajevima kada obavljeni rad ima nedostataka, a u ovom slučaju autobus nije popravljen, strana koja zbog toga trpi štetu ima pravo tražiti i naknadu tako nastale štete. Kako je u konkretnom slučaju, apelant tuženom isplatio i iznos od 7.000 KM kao avans prilikom ostavljanja autobusa na popravku, Općinski sud je zaključio da apelant, uz naknadu štete, ima pravo i na povrat ovog iznosa. Osim toga, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor zastare tuženog uz obrazloženje da ni sam tuženi u toku postupka nije osporio da je krajem 2000. godine i početkom 2001. godine, dakle neposredno prije podnošenja tužbe od strane apelanta, sa apelantom vodio pregovore o opravci predmetnog autobusa. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je neodređen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete za izgubljenu dobit u visini od 540.000 KM jer je apelant bio onemogućeno da vrši prevoz predmetnim autobusom na liniji Tuzla-Beč u periodu od 9 godina odnosno 108 mjeseci budući da je apelantov otac, kao vlasnik firme «Panorama Reisen» imao koncesiju za tu liniju, a koju je mogao uvijek produžiti. Osim toga Općinski sud je naveo da činjenica da je apelantov otac imao pomenutu koncesiju ne znači da bi i apelantu automatski bila izdata kocesija odnosno da bi ona bila produžena, pa se u ovom slučaju radi o izgubljenom prihodu koji je vezan za budući i neizvjesan događaj, te je u ovom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbio.

3. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj GŽ-1752/04 od 27. januara 2006. godine žalbu apelanta odbio a žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 22.000 KM. Pored toga, navedenom presudom Kantonalni sud je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je prvostepni sud u konkretnom slučaju pogrešno prijemijenio materijalno pravo, kao i da je pogrešno razriješio materijalno-pravni prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tuženog. Kantonalni sud je istakao da iz samog tužbenog zahtjeva apelanta proizlazi da je apelant tražio povrat avansno datog iznosa i iznos vrijedonosti autobusa na dan predaje istog na popravku, a sve kao posljedicu raskida ugovora o djelu zaključenog 25. marta 1992. godine. Kako je rok za izvršenje ovog ugovora isticao 12. maja 1992. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tog dana počela teći zastarjelost pa samim tim nije bilo nužno da prvostepeni sud utvrđuje da li je apelant pozvao tuženog na ispunjenje ugovorne obaveze u smislu člana 391. stav 1. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je od dana kada je isticao rok za izvršenje predmetnog ugovora proteklo više od devet godina, a kako opći rok zastare, shodno odredbama člana 371. ZOO iznosi pet godina, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može tražiti naknadu štete kao posljedicu raskida ugovora budući da je zastarni rok protekao. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da «u situaciji kada bi se uzelo i u najpovoljnijoj varijanti da apelant u toku rata nije živio na predmetnom području (iako tvrdi da je cijelog rata dolazio kod tuženog i tražio ispunjenje ugovora, a što je prvostepeni sud prihvatio kao tačno) i da su zbog ratnog stanja za apelanta postojale nesavladive prepreke da prije zaključivanja Dejtonskog sporazuma 4. decembra 1995. godine sudskim putem zahtijeva posljedicu raskida ugovora u smislu člana 132. tačka 2. ZOO, čak i u toj varijanti je protekao rok od pet godina (...)» S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je zastarjelo i potraživanje tuženog.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000695 od 25. septembra 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu zastare potraživanja. «U konkretnom slučaju, tuženi je prema zaključenom ugovoru trebao ispuniti obavezu 11. maja 1992. godine. Kako je u to vrijeme na teritoriji BiH bio rat i ratno stanje, a tužitelj nije bio na teritoriji BiH, shodno odredbama člana 383. ZOO zastara potraživanja u odnosu na tužitelja tada nije tekla i to za svo vrijeme u kome tužitelj kao povjerilac nije bio u mogućnosti da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze». S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da se početak zastare potraživanja mogao računati tek od 23. decembra 1996. godine kada je na snagu stupila odluka kojom je ukinuta neposredna ratna opasnost na teritoriji BiH. Nadalje, Vrhovni sud je istakao i da «čak i pod ovakvim okolnostima budući da tužitelj traži naknadu štete za autobus koji mu nije vraćen kao i povrat uplaćenih sredstava, kod određivanja roka zastarjevanja potraživanja sudovi su trebali primijeniti odredbu člana 376. ZOO koja predviđa da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Budući da tužitelj svojim zahtjevom nije tražio povrat stvari i ispunjenje ugovora već je zahtjev usmjerio na raskid ugovora i naknadu štete što bi bio pravni osnov iz člana 609. stav 1. ZOO, a u vezi sa članom 124. ZOO, dakle tužitelj je mogao saznati za štetu i njenog učinioca u onom momentu kada bi se obratio tuženom sa zahtjevom za ispunjenje ugovora i kada bi saznao da ugovor neće biti ispunjen». Kako je prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant mogao u razumnom roku postaviti zahtjev za ispunjenje ugovora u odnosu na vrijeme kada je zaključen ugovor odnosno 25. mart 1992. godine, Vrhovni sud je naveo da se razumnim rokom «nikako ne bi mogao smatrati onaj rok kojeg tužitelj navodi tj.2000. godina, već bi po mišljenju ovog suda prestanak ratnog stanja i ratne opasnosti mogao biti razumni rok a budući da je tužitelj znao da se njegova stvar tj. autobus nalazi kod tuženog, znači da je tada znao i za sve posljedice eventualnog raskidanja ugovora pa i eventualnu štetu. Stoga bi po ocjeni ovog suda rok zastarjelosti za ovaj vid potraživanja isticao u 12 mjesecu 1999. godine a kako je tužba podnesena 04.01.2001. godine to je pravilna odluka drugostepenog suda da je potraživanje tužitelja zastarjelo.»

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane sudova budući da su sudovi utvrdili različite datume nastupanja zastare potraživanja, te u činjenici da sudovi nisu obrazložili uticaj pitanja naknadno datog roka za ispunjenje obaveze tuženom na protek roka zastarjelosti. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu vodili računa ni o činjenici da je on u toku 2000. i 2001. godine boravio kod tuženog i tražio ispunjenje obaveze, ali je tuženi tada postavio nove uvjete za ispunjenje, što apelant nije prihvatio.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant je naveo da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da je njegov tužbeni zahtjev zastario ne vodeći pri tom računa da je apelant tuženom dao naknadni rok za izvršenje obaveze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi sa navodima iz apelacije Ustavni sud primjećuje da su sudovi utvrdili da je apelant sa tuženim zaključio usmeni ugovor o djelu čiji je predmet bila opravka autobusa koja je trebala biti završena do 12. maja 1992. godine kada je počeo teći zastarni rok za predmetno apelantovo potraživanje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su sudovi utvrdili da tuženi nije obavio zaključeni posao u ugovorenom roku te da ga nije obavio u toku rata i ratnog stanja dakle u vrijeme kada je došlo do prekida zastarnog roka shodno odredbama 383. ZOO, odnosno niti nakon prestanka rata i ratnog stanja, te da apelant nije uspio dokazati da je sa tuženim dogovorio naknadni rok za izvršenje ugovorenog posla. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je već citiranim odredbama člana 376. st. 1. i

2. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, odnosno da je članom 371. ZOO propisan opći rok zastare od pet godina. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 4. januara 2001. godine podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio povrat novačanog iznosa datog kao avans za predmetnu opravku autobusa, kao i naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, te da su Kantonalni i Vrhovni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno apelantov tužbeni zahtjev, odnosno reviziju, odbili zbog proteka zastarnog roka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto je apelantovo potraživanje zastarjelo. Osim toga, Ustavni sud smatra i da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i da obrazloženja nadležnih sudova nisu proizvoljna, te da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje i pava na imovinu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović