Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/07 (Š. H.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1171/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1171/07, rješavajući apelaciju Šefika Hasukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Hasukića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-

000 843 od 6. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 310 od 27. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Hasukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 843 od 6. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000 310 od 27. oktobra 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 310 od 27. oktobra 2006. godine prekinut je postupak u pravnoj stvari tužioca Opšta bolnica «Sveti Apostol Luka» (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta, uz učešće umješača Sime Antonića, koji se vodi radi iseljenja iz stana, do okončanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 257. Određeno je da će se predmetni postupak nastaviti kad se pravosnažno okonča postupak pred ovim sudom u predmetu broj 085-0-P-06-000 257, koji se vodi po tužbi Sime Antonića protiv apelanta i tužioca radi poništenja ugovora o korištenju stana ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je tužilac podnio tužbu ovom sudu protiv apelanta radi iseljenja iz stana koji se nalazi u Doboju, ulica Kolubarska SP broj 83 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Sud je naveo da iz predmeta ovog suda broj 085-0-P-06-000 257 proizlazi da je u toku postupak po tužbi Sime Antonića protiv apelanta i tužioca radi utvrđivanja pravne valjanosti Ugovora o korištenju stana broj 2-1840/91 od 7. juna 1991. godine koji je zaključen između apelanta i Javnog preduzeća za izgradnju i uređenje naselja Doboj. U vezi s tim, sud je istakao da je utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o korištenju stana, koji inače predstavlja pravni osnov za useljenje i sticanje određenih prava na predmetnom stanu, predstavlja prethodno pitanje od kojeg zavisi i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku. Pri tome, sud se pozvao na odredbe člana 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da se, osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom, parnični postupak prekida i u slučajevima ako parnični sud odluči da sam ne riješava o prethodnom pitanju. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je odlučio da sam ne riješava o prethodnom pitanju, već da prekine postupak do okončanja postupka u predmetu ovog suda broj 085-

0-P-06-000 257 u kojem se odlučuje o pravnoj valjanosti ugovora o korištenju predmetnog stana.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-06-000 843 od 6. marta 2007. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi za prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP-a. Naime, sud je naveo da je nesporno da je u toku postupak utvrđivanja pravne valjnosti ugovora o korištenju stana koji je apelant zaključio 7. juna 1991. godine, te da je taj postupak pokrenut znatno ranije od predmetnog postupka. Sud je istakao da se ne može donijeti pravilna odluka povodom zahtjeva tužioca za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, dok se pravosnažno ne utvrdi da li je ništav ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg je apelant uselio u predmetni stan. S obzirom na to, sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da pitanje pravne valjanosti ugovora o korištenju predmetnog stana ne predstavlja prethodno pitanje, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za prekid predmetnog postupka.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da pitanje pravne valjanosti ugovora o korištenju stana ne predstavlja prethodno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari u smislu član 12. stav 1. ZPP-a. Naime, apelant navodi da u predmetnom stanu stanuje na osnovu pravno valjanog akta tužioca i da ima pravno valjan ugovor o korištenju stana. Apelant smatra da nije bilo mjesta prekidu postupka u smislu člana 379. stav 1. tačka

1. ZPP-a, prije svega, zbog pravne sigurnosti, kao i da mu je na taj način uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom, odnosno da pobija navode i argumente druge strane.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili da su ispunjeni uslovi za prekid predmetnog postupka u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/07 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio