Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1195/07 (J. J.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1195/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1195/07, rješavajući apelaciju Jovana Jokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Jokanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
530/05 od 6. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2158/02 od 11. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Jokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-530/05 od 6. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2158/02 od 11. februara 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
2850/98 od 27. marta 2002. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Zdravka Perića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati dug u iznosu od 1.400 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. februara 1997. godine, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj u januaru 1997. godine prodao sir apelantu, te da je tom prilikom tužitelj primio od apelanta iznos od 1.500 KM na ime kupoprodajne cijene, s tim da se apelant obavezao da će preostali iznos od 1.400 KM isplatiti 20. februara 1997. godine. Sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da nije isplatio preostali dio kupoprodajne cijene iz razloga što je sir bio pokvaren. Naime, apelant je u svom iskaz naveo da prilikom preuzimanja i pregleda sira nije insistirao na pregledu svih kaca, s obzirom da je ranije kupovao sir od tužitelja, te da je isti garantovao za kvalitet sira. Apelant je dalje naveo da je odmah po saznanju, odnosno u roku od sedam do deset dana od dana kupovine sira, njegova supruga obavijestila tužiteljovog sina o tom nedostatku. Takođe, apelant je naveo da tužitelj nije došao po dogovoru 20. februara 1997. godine po drugi dio kupoprodajne cijene, već u aprilu 1997. godine i da tom prilikom nije pristao na pravičnu izmjenu ugovora. Sud je naveo da je svjedok Gojko Vujmilović u svom iskazu naveo da je njegova supruga u januaru 1997. godine kupila sir od tužitelja i da je sir bio ispravan do polovine kace, a od polovine pokvaren, kao i da mu je poznato da su apelant i Nada Džajić kupili sir od tužitelja i da su se žalili da je isti pokvaren. Sud se pozvao na odredbe člana 482. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da je kupac dužan, u slučaju kada se poslije prijema stvari pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao uočiti prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), pod prijetnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio. U vezi s tim, sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant po otkrivanju nedostatka blagovremeno obavijestio tužiteljovog sina, koji je odbio da primi na znanje tu činjenicu. S obzirom da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj prodao apelantu pokvaren sir, kao i da tužitelj nije pristao da se, zbog promjenjenih okolnosti, pravično izmjene odgovarajući uslovi ugovora, sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za raskid ugovora u smislu člana 133. stav 4. ZOO-a.
3. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-2158/02 od 11. februara 2005. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime duga isplati iznos od 1.400 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. oktobra 1998. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 20. februara 1997. do 27. oktobra 1998. godine žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da ne može prihvatiti kao pravilan stav prvostepenog suda izražen u pobijanoj odluci, a time ni primjenu materijalnog prava kao pravilnu. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 478. ZOO-a propisano da prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona ima u času prelaska rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato, kao i za one materijalne nedostatke koji se pojave poslije prelaska rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga, s tim da se neznatan nedostatak ne uzima u obzir. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 481. ZOO-a propisano da kupac treba primljenu stvar na uobičajeni način da pregleda ili da je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana. Budući da je pregled sira izvršen u prisustvu apelanta i tužitelja, po mišljenju suda apelant je bio dužan da primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopšti tužitelju odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada. S obzirom da je od ukupne kupoprodajne cijene od 2.900 KM apelant prilikom preuzimanja sira isplatio 1.500 KM, te da preostali dio od 1.400 KM nije isplatio u roku od mjesec dana, niti je reklamirao robu i neispravni dio stavio na raspolaganje tužitelju, Okružni sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa osnovan.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-530/05 od 6. marta 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant kao kupac u prisustvu tužitelja kao prodavca prilikom preuzimanja sira izvršio pregled istog i da tom prilikom nije imao primjedbi u pogledu svojstava potrebnih za njegovu redovnu upotrebu u smislu člana 481. ZOO-a. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelant preuzeo robu bez vidljivih nedostataka i primjedbi. Sud je dalje naveo da ukoliko se nakon preuzimanja robe pokazalo da je dio sira ispod površinskih dijelova kaca pokvaren, onda je apelant kao kupac bio dužan da, pod prijetnjom gubitka prava u smislu člana 482. stav 1. ZOO-a, o tom nedostatku obavijesti tužitelja kao prodavca u roku od osam dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio. Po mišljenju suda, primjedba da je sir pokvaren izjavljena sinu tužitelja, i ako je učinjena, koji nije u ugovornom odnosu sa apelantom, ne može imati nikakvo pravno dejstvo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant, zbog propusta da blagovremeno i na pouzdan način obavijesti tužitelja da je jedan dio robe pokvaren, preuzeo rizik propasti stvari, te da je samim tim izgubio prava iz člana 488. ZOO-a.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je na neformalan način stavio reklamaciju tužitelju na kvalitet sira i pozvao istog da se dogovore o izmijenjenim okolnostima u vezi prodate robe shodno odredbama 481. ZOO-a. Naime, apelant navodi da je tužitelj živio u planinskom nedostupnom mjestu, gdje tada nije bilo telefona, tako da je jedini način da obavijesti tužitelja o nedostacima sira bio preko njegovog sina koji je živio u Banjaluci. Apelant dalje navodi da tužitelj nije došao po dogovoru u Banjaluku 20 februara 1997. godine, već tek u aprilu 1997. godine, što ukazuje da je namjerno izbjegavao susret, jer je znao da će protekom vremena izgledati da je apelant kriv za neispravnost sira.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su Vrhovni sud i Okružni sud pravilno odlučili kada su obavezali apelanta na isplatu duga. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović