Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/07 (M. M.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1362/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1362/07, rješavajući apelaciju Mihrudina Mehovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihrudina Mehovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000 562 od 14. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-107/05 od 7. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihrudin Mehović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-

000 562 od 14. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-107/05 od 7. jula 2006. godine. Apelant je 12. septembra 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Kantonalnog suda broj K-107/05 od 7. jula 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. jula 2005. godine.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su u periodu od februara do septembra 2005. godine apelant i njegovi sinovi Almir i Alen Mehović postupali kao organizovana grupa ljudi koja prodaje opojnu drogu «heroin», pa su u tom cilju u svom stanu u Sarajevu od lica «Cile» i «Fudo» u više navrata neovlašteno kupovali veće količine opojne droge «heroin» u količinama od 50-100 gr., a potom drogu vagali i prepakivali u male paketiće tzv. «bombice» i tako upakovanu drogu prodavali njenim konzumentima na području grada Sarajeva. Naime, sud je naveo da su saslušani svjedoci Adis Pleho, Adis Kilić, Hrusto Hećo, Ahmed Šabić, Almir Alić, Zaim Šarić i Dževad Rahmović kao pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo, Odjeljenje za narkomaniju u svojim iskazima naveli da su u dužem vremenskom periodu imali saznanje da se navedena lica bave kupovinom i organizovanjem prodaje narkotičkih sredstava u naselju Alipašino Polje gdje su i živjeli. U vezi s tim, saslušani svjedoci su izjavili da su od konzumenata droge i drugih lica dobijali saznanje o tome, kao i saznanje da su lica Admir Uzunović, Almir Uzunović i Sabahudin Pitić, koji su takođe optuženi u predmetnom postupku, zaduživali drogu od apelanta i njegovih sinova i dalje je prodavali. Pri tome, sud je istakao da se ta saznanja do kojih su došli navedeni svjedoci mogu prihvatiti kao vjerodostojna i pravno valjana, jer se svjedočenje bilo kojeg svjedoka prema odredbama člana 100. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) odnosi na kazivanje činjenica o onome što je svjedoku poznato. S obzirom na to, sud je naveo da svjedoci mogu svjedočiti i na osnovu onoga što su od trećih lica posredno čuli, te da stoga ne prihvata prigovore branilaca optuženih koji se odnose na to da saslušani svjedoci nisu neposredno vidjeli da optuženi prodaju drogu, već su iskaze dali na osnovu saznanja od konzumenata droge i drugih lica. Sud je istakao da se u ovom slučaju radi o svjedočenjima pripadnika MUP-a koji su radili na tom slučaju i došli, po ocjeni suda, do uvjerljivih saznanja od strane trećih lica o djelatnosti optuženih u vezi nabavke i prodaje droge.

4. Nadalje, sud je naveo da je saslušao kao svjedoke optužbe konzumente droge A.D., A.A., E.O. i M.H. koji su na glavnom pretresu promjenili svoje iskaze date u istražnom postupku kantonalnom tužiocu, negirajući da su kupovali drogu od optuženih, iako su ranije drugačije tvrdili. Međutim, sud je naveo da njihove iskaze na glavnom pretresu nije ocijenio prihvatljivim, budući da su u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, a prije svega iskazima saslušanih službenika policije kojima je sud poklonio vjeru. Takođe, sud je naveo da je svjedokinja S.Ć. na glavnom pretresu promijenila svoj iskaz koji je dala u istrazi, negirajući da je od optuženih kupovala drogu «heroin», navodeći da je bila pod uticajem droge kada je dala iskaz u istrazi. U vezi s tim, sud je naveo da je svjedokinja S.Ć. u ranijem iskazu precizno navela činjenice koje se odnose na prodaju droge od strane optuženih, te da je do detalja iznijela podatke iz njenog privatnog života, što po mišljenju suda govori u prilog tome da je svjedokinja u istrazi dala istinit iskaz. Sud je dalje naveo da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a Kantona Sarajevo od 5. jula 2005. godine proizlazi da je od apelanta oduzeta jedna staniolska folija sa tragovima nepoznate materije koja asocira na opojnu drogu «heroin», jedna tabla sa šest tableta «Metadona», jedna mala bijela kesica sa tri bijelo-plave pilule, jedna tableta žute boje i dvije polovice tablete bijele boje. Sud je naveo da su vještaci za kriminalistiku – hemijsku analizu Zijad Šalaga, Hilmija Mašović, Mevludin Hajdar i Iva Trezner u svojim nalazima naveli da su oduzeti predmeti od optuženih, odnosno tragovi materije koju su vještačili ustvari tragovi opojnih droga i to prvenstveno droge «heroin». Sud je istakao da kod optuženih nije pronađena veća količina od nekoliko grama, te da je u nekim slučajevima pronađena droga «heroin» u tragovima. Međutim, po mišljenju suda to je bez značaja, budući da je na osnovu iskaza većine svjedoka, hemijskim vještačenjem i materijalnim dokazima utvrđeno da su optuženi izvršili predmetno krivično djelo.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-06-000 562 od 14. februara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje da operativna saznanja i zapažanja radnika MUP-a nemaju značaja u krivičnom postupku, jer bi to značilo potpuno obezvrjeđivanje njihove djelatnosti na suzbijanju kriminala. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud u pobijanoj presudi pozvao na odredbe člana 100. ZKP-a, te jasno ukazao na mogućnost saslušanja svakog lica kojem su određene činjenice poznate, bilo neposrednim ili posrednim putem. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 96. ZKP-a propisana zabrana saslušanja određenih lica u svojstvu svjedoka, ali da tom zabranom nisu obuhvaćeni radnici MUP-a. S obzirom na to, sud je naveo da iskazi radnika MUP-a imaju isti značaj kao i iskazi drugih svjedoka, te da se vjerodostojnost njihovih iskaza cijeni u sklopu svih ostalih dokaza provedenih u krivičnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nemaju osnova ni navodi žalbe o nemogućnosti prihvatanja kao vjerodostojnog iskaza svjedokinje S.Ć. datog u istrazi jer je bila pod uticajem droge. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da svjedokinja S.Ć. u vrijeme davanja iskaza nije bila pod uticajem droge, budući da je objektivno nemoguće da lice u drogiranom stanju detaljno i konkretno iznese niz činjenica i okolnosti u vezi inkriminisane radnje optuženih kako je to u istrazi iznosila navedena svjedokinja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i navodi žalbe o nemogućnosti zasnivanja prvostepene presude na iskazu svjedokinje S.Ć. jer je ista imala u toku istrage status osumnjičenog lica, da bi kasnije na osnovu nagodbe sa tužiocem stekla imunitet od krivičnog gonjenja. Naime, Vrhovni sud je naveo da je obaveza suda da sa posebnom pažnjom razmatra iskaze svjedoka koji imaju poseban status i da vjerodostojnost tih iskaza cijeni u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima, uz istovremenu nemogućnost da se isključivo na njihovim iskazima zasnivaju sudske odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prvostepena presuda ne temalji samo na iskazu svjedokinje S.Ć. već i na iskazima drugih svjedoka datih u istražnom postupku, kao i iskazima svjedoka radnika MUP-a, Odjeljenja za borbu protiv narkomanije, čiji iskazi u odnosu na bine činjenice nisu kontadiktorni, već su povezani i međusobno se dopunjuju.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u predmetnom krivičnom postupku saslušan znatan broj svjedoka koje je predložilo kantonalno tužiteljstvo, a da je od strane odbrane predložen samo jedan svjedok. Takođe, apelant navodi da je u predmetnom krivičnom postupku imao branioca, međutim da nije ima adekvatnu odbranu od strane tog braniocu, što je i rezultiralo osuđujućom presudom. Nadalje, apelant navodi da je osuđen samo na osnovu iskaza svjedokinje S.Ć., te da nije bilo drugih pouzdanih dokaza protiv njega.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje, kao i da nije adekvatno zastupan od strane branioca, što je sveukupno rezultiralo donošenjem nepovoljne odluke za njega. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao predložene svjedoke optužbe, proveo vještačenja po vještacima za kriminalistiku – hemijsku analizu, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su apelant i njegovi sinovi, postupajući kao organizovana grupa, izvršili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključak da je apelant izvršio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno i detaljno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu pojednih svjedoka - pripadnika MUP-a, kao i zašto nije prihvatio kao istinite iskaze svjedoka koji su na glavnom pretresu izmijenili svoje ranije date iskaze. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U pogledu apelantovih navoda da nije adekvatno zastupan od strane svog branioca, Ustavni sud smatra da takvi navodi ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje, budući da je apelant mogao, ukoliko je bio nezadovoljan zastupanjem od strane tog branioca, otkazati punomoć istom i angažovati drugog branioca. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović