Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/07 (C. S.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1368/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1368/07, rješavajući apelaciju Cvjetka Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvjetka Stankovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

811/05 od 8. decembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 211 od 18. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvjetko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 9. maja i 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-811/05 od 8. decembra 2006. godine, dok je 6. avgusta 2008. godine podnio apelaciju protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 211 od 18. juna 2008. godine.

2. Vrhovni sud je presudom broj Rev-811/05 od 8. decembra 2006. godine odbio reviziju apelanta koja je bila izjavljena protiv presude Okružnog suda broj Gž-207/02 od 4. aprila 2002. godine, kojom je potvrđena prvostepena odluka Osnovnog suda udruženog rada u Doboju, a kojom je odbijen apelantov zahtjev da mu DP «Šumarstvo» Teslić isplati razliku plate za period od 1. juna do 31. oktobra 1989. godine, zbog netačno izvršenog obračuna plate. Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanta, imajući u vidu da je stalni sudski vještak finansijske struke utvrdio da apelantu u spornom periodu nije obračunavana manja plata, od iznosa plate koji bi mu pripadao prema odredbama Pravilnika o ličnim dohocima DP «Šumarstvo» Teslić.

3. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-07-000 211 od 18. juna 2008. godine djelimično preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-4/04 od 8. februara 2007. godine, tako da je poslodavca apelanta obavezao da mu isplati 6.258,58 KM umjesto dosuđenog iznosa od 6.771,84 KM po osnovu razlike plate za period od 10. februara 2003. godine do 19. oktobra 2006. godine, te da mu isplati zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 2.588,80 KM umjesto dosuđenog iznosa od 2.609,04 KM i troškove postupka u iznosu od 2.312 KM umjesto dosuđenog iznosa od 3.100 KM. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je poslodavac dužan da apelantu isplati razlike plate za određene vremenske periode, koji iznosi su utvrđeni od strane stalnog sudskog vještaka finansijske struke, ali da taj sud nije cijenio istaknuti prigovor zastarjelosti dijela potraživanja, prema odredbama Zakona o radu RS («Službeni glasnik RS» broj 55/07), prilikom utvrđivanja visine potraživanja, te je stoga dosuđene iznose potraživanja trebalo preinačiti.

4. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnim apelacijama osporio presudu Vrhovnog i Okružnog suda koje se odnose na dva odvojena postupka. U predmetnim apelacijama apelant se nije eksplicitno pozvao na povrede prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), međutim imajući u vidu da navodi apelanta, koji su suštinski isti u svim podnijetim apelacijama, ukazuju na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava (npr. navodi se da vještak finansijske struke nije dobro sačinio nalaz, da je sud prihvatio iskaz određenog svjedoka iako je on bio neosnovan, da nije dobro ocijenio pitanje zastare i sl.), Ustavni sud će smatrati da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo, u odnosu na osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda kojima su okončana dva odvojena postupka koja je vodio apelant. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

9. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/07 (C. S.) | Sudska praksa | Aktio