Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-854/07 (H. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-854/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 854/07, rješavajući apelaciju Himze Bajrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Himze Bajrovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

06-000019 od 29. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-422/05 od 26. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Himzo Bajrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrasnice, kojeg zastupa Halil Gagula advokat iz Konjica, podnio je 19. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000019 od 29. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj PR-422/05 od 26. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj PR-422/05 od 26. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000019 od 29. januara 2007. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa, u visini od 400,00 KM za 2002. godinu, od strane poslodavca - Federalnog ministarstva odbrane (u daljem tekstu: tuženi), dok je apelant bio odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate plaće za mjesece februar i mart 2001. godine u iznosu od 1.697,00 KM zbog zastarjelosti predmetnog potraživanja. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva, obzirom da je bilo nesporno da je tužba podnesena 16. marta 2005. godine a da su potraživanja u vidu neisplaćenih plaća nastala u februaru i martu 2001. godine, što znači da je, bez ikakve sumnje, prošao rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00, u daljem tekstu: Zakon o radu) kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa. U obrazloženju presude Kantonalnog suda naglašeno je da apelant u svojoj žalbi neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da iz stanja spisa proizilazi da je tuženi 16. marta 2005. godine izdao apelantu obavijest u vidu potvrde o neisplaćenim plaćama za februar i mart 2001. godine u iznosima od 847,00 KM i 850,00 KM te potvrde o neisplaćenom regresu u iznosu od 400,00 KM za 2002. godinu. Kantonalni sud je naglasio da ove vrste potvrda predstavljaju samo konstataciju da nije izvršena isplata određenih naknada, što istovremeno ne znači i priznanje duga od strane dužnika koje ima dejstvo prekida roka zastarjelosti.

3. U apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant nalazi u proizvoljnom utvrđivanju činjenica te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je navedenom potvrdom o visini neisplaćenih naknada došlo do prekida roka zastrajelosti, te imajući u vidu da ista nije uzeta u obzir od strane redovnih sudova, došlo je i do proizvoljne primjene odredaba člana 360. stav 1., člana 366. stav 1. i člana 387. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, kao i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljem tekstu: Zakon o obligacionim odnosima).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na imovinu odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo.

6. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama tiče se novčanog potraživanja koje je apelant imao prema tuženom, pa Ustavni sud smatra da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

8. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u imovinu apelanta, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

9. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

10. Do miješanja u imovinu apelanta je došlo, jer je osporenim presudama apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati plaće za mjesece februar i mart 2001. godine u ukupnom iznosu od 1.697,00 KM.

11. Miješanje u imovinu apelanta bilo je predviđeno zakonom jer je izvršeno na temelju sudskih odluka koje se temelje na relevantnim zakonskim odredbama, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Općinski i Kantonalni sud dali su kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da je apelantovo potraživanj apsolutno zastarjelo u smislu odredaba člana 106. Zakona o radu, kao i zašto potvrda poslodavca o visini neisplaćenih naknada ne predstavlja priznanje duga, odnosno zašto nema učinak prekida zastarnih rokova u smislu Zakona o obligacionim odnosima.

12. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer insistiranjem na poštovanju trogodišnjeg roka za podnošenje tužbe iz člana 106. Zakona o radu, po mišljenju Ustavnog suda, nije stavljen «pretjeran teret» na apelanta, obzirom da je propisani vremenski period od tri godine bio sasvim dovoljan za podnošenje predmetne tužbe, a ni apelant nije dao navode niti priložio relevantne dokaze u suprotnom pravcu.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-854/07 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio