Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/07 (R. M.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 861/07, rješavajući apelaciju Rusmira Mahmutćehajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rusmira Mahmutćehajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Ps 001409 07 Rev od 2. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 401 od 2. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07.53 P 001409 06P od 5. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rusmir Mahmutćehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hidajet Hadžiahmetović advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 401 od 2. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 07.53 P 001409 06 P od 5. oktobra 2006. godine. Apelant je 23. oktobra 2008. godine dostavio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Ps 001409 07 Rev od 2. septembra 2008. godine te apelacijom osporio istu.

2. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je apelant tom sudu podnio tužbu protiv Općine Stolac (u daljem tekstu: Općina) u kojoj je naveo da je vlasnik kuće u Stocu sa okolnim zemljištem i voćnjakom koja kuća je opljačkana i spaljena tokom 1993. godine, pa je Općina dužna da na istom mjestu i od istog materijala sa istim dimenzijama, a na osnovu istog projekta, obnovi/izgradi kuću sa svim pokućstvom koje je apelant naveo u tužbi. Tokom 2006. godine apelant je opredijelio tužbeni zahtjev, tražeći da sud obaveže Općinu da mu na ime nastale štete na kući i zemljištu isplati iznos od 192.000,00 KM. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio navedenu presudu kojom je u cijelosti odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Općinski sud je utvrdio da je na apelantovoj imovini šteta učinjena aktom terora i nasilja, od strane nepoznatog učinioca, tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dakle, sud je utvrdio da je nepoznati počinitelj na apelantovim nekretninama počinio kazneno djelo terorizma, koje djelo su bili dužni da spriječe organi Federacije BiH prema odredbama Ustava Federacije BiH kao i prema odredbama tada važećeg Zakona o unutrašnjim polsovima («Službene novine FBiH» br. 16/96 i 19/98). Sukladno tome, Općinski sud je zaključio da Općina nije pasivno legitimirana jer nije bila obavezna spriječiti ovakav akt terora i nasilja.

3. Žalbu apelanta Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu presudom broj 007-0-Gž-06-

001 401 od 2. februara 2007. godine te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno postupio, mada je odluku zasnovao na pogrešnim razlozima. Naime, konkretni štetni događaj, cijeneći prije svega vrijeme i okolnosti kada se desio, treba podvesti pod ratnu štetu u smislu čl. 1. i 2. Uredbe o utvrđivanju ratnih šteta nastalih na teritoriju HZ HB («Narodni list HZ BH» broj 4/92) koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja. Kantonalni sud je naglasio da opći propisi građanskog prava ne predviđaju odgovornost za ratnu štetu. Da bi se osiguralo obeštećenje pojedinca ili pravne osobe potrebno je donijeti posebne propise kojima se ustanovljava autonoman sustav ispravljanja ratne štete, koji će ovisiti prvenstveno o materijalnim mogućnostima države. Navedenom Uredbom regulirano je samo pitanje popisa i procjene ratne štete, a ne i pitanje odgovornosti i naknade štete.

4. Vrhovni sud je presudom broj 53 0 Ps 001409 07 Rev od 2. septembra 2008. godine odbio reviziju apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da je tačna konstatacija da Općina nije pasivno legitimisana u ovome sporu. Naime, pod definicijom ratne štete prema odredbama čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete («Službeni list RBiH» br. 6/92, 24/92 i 13/94) smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike kao i saveznika navedenih skupina i tijela ukoliko je posredno ili neposredno nastala u periodu od 30. maja 1991. godine do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija. S tim u vezi u vezi naglašava se da u nižestepenim postupcima nije utvrđivano kada je tačno nastala šteta na apelantovoj imovini niti koja lica su to učinila. Stoga je ispravan stav prvostepenog suda da Općina nije dužna naknaditi ovu štetu jer ne postoji pravni osnov za to. Osim toga, tačna je konstatacija drugostepenog suda da nijednim pozitivnim propisom nije regulisano da bi štetu, kakva je nastala apelantu, bila dužna naknaditi Općina. Vrhovni sud naglašava i da stoji konstatacija prvostepenog suda da Općina ne može odgovarati za nastalu štetu ni po općim propisima o naknadi štete tj. po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Općina ne može odgovarati po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. ZOO) jer je nesporno da su štetu počinila treća nepoznata lica. Općina ne može odgovarati ni po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 3. i član 172. ZOO) tj. za nezakonit ili nepravilan rad svojih organa, jer njeni organi niti su mogli a niti su bili dužni spriječiti ovakvu vrstu štete. Kada bi se i prihvatilo da je šteta na imovini apelanta nastala nakon prestanka ratnih dejstava, a da se radilo o aktu nasilja i terora koje bi se moglo podvesti pod krivično djelo terorizma, za takvu vrstu štete opet ne bi odgovarala Općina, već država odnosno Federacija čiji organi su po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu, a u ovom predmetu nisu bile tužene ni država ni Federacija BiH. Općina za nastalu štetu ne može odgovarati ni po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine RBiH» broj 11/93) jer apelant ne tvrdi da je Općina njegove nekretnine stavila pod svoju upravu. Samo u tom slučaju bi prema odredbama člana 28. navedenog zakona Općina mogla odgovarati za štetu pričinjenu na stvarima koje je stavila pod svoju upravu.

5. U apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ne daje detaljnije navode zbog čega smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na imovinu. Apelant se poziva na nalaz stalnog sudskog vještaka o obimu pričinjene štete, na fotodokumentaciju u spisu, na navodno priznanje Općine i sl.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Vezano za pozivanje apelanta na kršenje prava na imovinu, Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama tiče se novčane naknade štete zbog paljenja i rušenja nekretnina u vlasništvu apelanta, pa Ustavni sud smatra da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

8. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u imovinu apelanta, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

9. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

10. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

11. Do miješanja u imovinu apelanta je došlo, jer je osporenim presudama apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena isplati nakandu štete u iznosu od 192.000,00 KM zbog rušenja i paljenja nekretnina u njegovom vlasništvu.

12. Miješanje u imovinu apelanta bilo je predviđeno zakonom jer je izvršeno na temelju sudskih odluka koje se temelje na relevantnim zakonskim odredbama, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud dali su kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da ne postoji pravni osnov da bi se Općina mogla obavezati na naknadu apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, u obrazloženjima osporenih presuda konkretno i jasno je navedeno zašto se Općina ne može smatrati odgovornom za nastalu štetu na apelantovim nekretninama po osovu pravila ZOO (subjektivna i objektivna odgovornost), zatim po osnovu odgovornosti za akte terora i nasilja tj. za krivično djelo terorizma, kao i po osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.

13. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, odbijanjem predmetnog tužbenog zahtjeva nije stavljen «pretjeran teret» na apelanta, obzirom da je bilo očigledno da apelant nije ponudio odgovarajuće dokaze u pogledu odgovornosti za nastalu štetu, kao što ni u tužbi nije označio tuženog koji bi mogao biti odgovoran za štetu koja je učinjena na njegovim nekretninama. U obrazloženjima osporenih presuda jasno je ukazano da nema sumnje da je na apelantovim nekretninama pričinjena ogromna šteta tokom ratnih dejstava, ali i da se odgovornost Općine ne može izvoditi samo iz činjenice što je šteta učinjena na nekretninama koje se nalaze na njenoj teritoriji, na kojoj pretpostavci je apelant i zasnovao predmetnu tužbu.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/07 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio