Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/07 (B. M.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanovi JNA
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-900/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 900/07, rješavajući apelaciju Borislava Milenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Milenovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-

06-001112 od 29. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Milenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001112 od 29. januara 2007. godine.

2. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001112 od 29. januara 2007. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5604/06 od 26. juna 2006. godine kojim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/5-372-830/99 od 5. maja 2006. godine, kojim rješenjem je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu u ulici Nerkeza Smailagića broj 17/7 (u daljem tekstu: predmetni stan), a iz razloga što je nesporno utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine na dan 14. decembar 1995. godine, slijedom čega nije ni mogao ostavriti pravo na povrat u posjed predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03).

3. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, te prava na imovinu zi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant izvodi iz grupne odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Komisija za ljudska prava) od 16. januara 2006. godine, iz koje apelant izdvaja predmet koji se odnosio na njega (CH/03/14470) te naglašava da je Komisija za ljudska prava donijela zaključak «...da je došlo do povrede prava podnosioca prijave na pristup sudu koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije...», zatim «...da je prekršeno pravo podnosioca prijave na pravično suđenje...», te da je «...Komisija jednoglasno zauzela stav da prijave proglasi prihvatljivim protiv FBiH u vezi sa pravom na povrat stana...». Apelant navodi i da nije ispoštovan rok za donošenje odluke koji je naložen od strane Komisije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da primjena člana 3a. Zakona o prestanku primjene nije bila proizvoljna, budući da je utvrđeno da je otac apelantice, kao nosilac stanarskog prava, ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani. Takođe, Ustavni sud je zaključio da osporene odluke, koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanku primjene, predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava i da nije narušen princip proporcionalnosti, te da su stoga i apelantičini navodi o povedi prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani. Pored navedenog, Ustavni sud je naglasio da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 29/03).

7. S obzirom da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Vezano za pozivanje apelanta na odluku Komisije za ljudska prava Ustavni sud primjećuje da apelant presudu Kantonalnog suda osporava na način da smatra da je do povrede njegovih ustavnih prava došlo jer osporena odluka nije u skladu sa citiranom odlukom Komisije za ljudska prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava kako je nesporno da je Komisija za ljudska prava, svojom odlukom, isključivo utvrdila povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u odnosu na apelanta, te je s tim u vezi zaključila da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Komisija za ljudska prava nije utvrdila da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zato što je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana, iz razloga što se nalazio u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine na dan 14. decembar 1995. godine. Osim toga, Komisija za ljudska prava je utvrdila da nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovnenciju kao i da nije potrebno ulaziti u ispitivanje člana 8. Evropske konvencije. Dakle, imajući u vidu da je Komisija za ljudska prava svojom odlukom utvrdila isključivo povredu prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok, a da u momentu donošenja te odluke nije ni bila donesena osporena presuda Kantonalnog suda, to se ni ustavna prava na čiju se povredu apelant žali ne mogu dovoditi u vezu sa stavovima iz citirane odluke Komisije za ljudska prava. Ustavni sud napominje da je u odnosu na predmet ove apelacije irelevantno da li je Kantonalni sud donio odluku u roku koji mu je naložen od strane Komisije za ljudska prava

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/07 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio