Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1469/07 (H. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1469/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1469/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Buze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Buze podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-

000 734 od 14. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Buza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić advokat iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 734 od 14. marta 2007. godine.

2. Apelant je kod Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate plaća i regresa. U tužbi je naveo da je u radnom odnosu kod tužene koja mu duguje plaće za februar i mart 2001. godine i regres za period od 1999. godine do 2002. godine. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja te je istakla da je apelantova tužba vezana za prekluzivni rok od godinu dana od dana dospijeća potraživanja, shodno članu 103. Zakona o radu FBiH.

3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-753/05 od 24. januara 2006. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine isplati iznos od po 659,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. marta i 1. aprila 2001. godine do isplate. Tužena je pored plaća, obavezana apelantu isplatiti na ime neisplaćenog regresa za 1999. godinu iznos od 365,08 KM sa kamatom počev od 1. juna 1999. godine do isplate, za 2000. godinu iznos od 408,44 KM sa kamatama počev od 1. juna 2000. godine do isplate, za 2001. godinu iznos od 437,18 KM sa kamatama počev od 1. juna 2001. godine do isplate i za 2002. godinu iznos od 400,00 KM sa kamatama počev od 1. juna 2002. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ivršenja.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je apelant zaposlenik tužene i da mu nisu isplaćena potraživanja u visini koju je tužbenim zahtjevom tražio. Usvajajući zahtjev apelanta, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 68., 69., 70. i 71 Zakona o radu FBiH, kojima je regulisano da zaposlenik ima pravo na plaću, da periodi isplate plaća ne mogu biti duži od 30 dana i da poslodavac ne može isplatiti plaću manju od one koja je utvrđena Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnih ministrastava i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje naveo Općinski sud, da li je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu, budući da tužbu nije podnio u roku od godine dana od dana dospjelosti svake plaće i regresa, te da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 336. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene broj 27-11-03-

03-49-115-497/05 od 21. septembra 2005. godine utvrdio da tužena apelantu priznaje da mu nisu isplaćene plaće i regres za naznačene periode u visini kako je navedeno u apelantovom tužbenom zahtjevu. S obzirom da je tužena priznala zastarjelu obavezu, Općinski sud smatra da se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja, a novi zastarni rok počinje teći 21. septembra 2005. godine. Budući da je apelant tužbu podnio 26. septembra 2005. godine, zahtjev apelanta za isplatu plaća i regresa je usvojen.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tužene, presudom broj 004-0-Gž-06-000 734 od 14. marta 2007. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelanta odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud smatra da je žalba osnovano ukazala na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je prvostepeni sud uvjerenje iz službene evidencije tužene kojim je potvrđena nesporna činjenica, tretirao kao priznanje duga. Iz sadržaja tog uvjerenja, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, vidi se da je izdato na osnovu odredbe iz člana 169. Zakona o upravnom postupku i da je istim potvrđeno da apelantu nisu isplaćene plaće i regres u naznačenom periodu. Sporno je po mišljenju Kantonalnog suda, da li se izdato uvjerenje može smatrati priznanjem duga ili ne. Cijeneći sadržaj predmetnog uvjerenja, Kantonalni sud je zaključio da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je navedenim uvjerenjem tužena priznala postojanje apelantovog potraživanja, jer pismeno priznanje mora biti jasno određeno i bezuslovno. Priznanje zastarjele obaveze je jednostrani pravni posao a kako se radi o potraživanju koje je već zastarjelo neophodna je pismena forma priznanja. U konkretnom slučaju, u pitanju je samo izvod iz poslovnih knjiga računovodstva koje se po mišljenju Kantonalnog suda ne može smatrati priznanjem duga.

6. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena uvjerenjem od 21. septembra 2005. godine, priznala osnov i visinu duga. Pored toga, Skupština je na prijedlog Vlade FBiH donijela Zakon o izvršenju Budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela Budžetom njegovu isplatu, što je po mišljenju apelanta nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Zastara je, kako tvdi prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Međutim, stav Kantonalnog suda u pobijanoj presudi potpuno je po mišljenju apelanta proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu dakle činjenicu, a Kantonalni sud smatra da je osim toga bilo potrebno još nešto iako u presudi nije obarazloženo šta se pod tim tačno podrazumijeva. Smatra da postupak iz kojeg je proizašla pobijana presuda nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće cijenjeni a pored toga odstupljeno je od uobičajene prakse sudova po pitanju primjene instituta zastarjelosti. Kršenja ostalih prava apelant je obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Prema suštini navoda iz apelacije u konkretnom slučaju, spornim se postavlja pitanje da li je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

11. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1469/07 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio