Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2122/07 (N. J.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Dioba
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2122/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2122/07, rješavajući apelaciju Naze Jašarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naze Jašarević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-0001305 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog sud u Zenici broj Gž-1212/05 od 24. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1351/04 od 15. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Naza Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnijela je 12. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-0001305 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1212/05 od 24. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1351/04 od 15. jula 2005. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Sejada Jašarevića (u daljnjem tekstu: I tuženi) i Husejina Jašarevića, oca I tuženog, radi utvrđenja i diobe. Budući da je u toku trajanja parnice otac I tuženog umro, sud je prekinuo postupak koji je nastavljen na prijedlog apelantice kada su njegovi nasljednici Suad Jašarević (u daljnjem tekstu: II tuženi), Fuad Jašarević (u daljnjem tekstu: III tuženi) i Sejada Alispahić (u daljnjem tekstu: IV tužena) preuzeli parnicu. Apelantica je u tužbi istakla da je od sredine septembra 1989. godine bila u braku sa I tuženim sa kojim je u toku trajanja braka stekla imovinu veće vrijednosti i to nekretninu koja u naravi čini stambenu zgradu sa garažom, ljetnom kuhinjom i dvorištem u Zenici ul. Bilimišće br. 108 u kojoj živi sa djecom rođenom u braku sa I tuženim ukupne površine 2238 m2 i njivu površine 689 m2 upisana u K.O. Janjići, koje su samo formalno upisane na ime oca tuženih. Od pokretnih stvari stekli su, kako je u tužbi navela, dva kioska sa inventarom, kombi vozila Mercedes i Hundai, putničko vozilo Škoda Oktavia, Renault 5, džip marke Grand Cheroki, traktor, sitnije pokretne stvari i namještaj.

3. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, donio presudu broj P- 1351/04 od 15. jula 2005. godine, kojom je u stavu I izreke presude utvrđeno da Proizvodno trgovinsko preduzeće «SAD PROM» DOO Zenica, predstavlja zajedničku imovinu apelantice i I tuženog, sa jednakim doprinosom u sticanju pa je I tuženi dužan trpiti da se u registarskom sudu izvrši upis apelantice kao suosnivača sa jednakim pravima i obavezama na predmetnom preduzeću u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U drugom stavu dispozitiva presude utvrđeno je da putničko vozilo marke Škoda Oktavia Elegance TDI 1,9 reg oznaka 897-T-385 i putničko vozilo Renault B/C reg. Oznaka 455-J-700 predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i I tuženog u čijem su sticanju učestvovali sa jednakim doprinosom, pa je I tuženi dužan trpiti diobu te imovine na način da apelantici preda u posjed dio koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu od ½ u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice odbijen je kao neosnovan.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 264. Porodičnog zakona FBiH koji je bio na snazi u vrijeme raspravljanja i odlučivanja u ovoj pravnoj stvari propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, a odredbom člana 267. istog zakona da svaki bračni drug može tužbom tražiti da se utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini. Po ocjeni suda, provedenim dokazima je utvrđeno da su apelantica i I tuženi u toku trajanja bračne zajednice, od 1989. do 2002. godine, stekli preduzeće Proizvodno trgovinsko preduzeće SAD PROM DOO Zenica, putničko vozilo marke Škoda Octavia i putničko vozilo Renault B/C 40, te da je njihov doprinos u stjecanju te imovine podjednak. Pri tome, sud je doprinos apelantice cijenio u domaćinstvu, povremenim radom u firmama i brizi oko odgoja troje malodobne djece, što je utvrđeno iz iskaza apelantice i svjedoka. Preostali dio tužbenog zahtjeva sud je odbio, jer po ocjeni suda apelantica, kako je proizašlo iz provedenih dokaza, nije dokazala da je nekretnine i pokretne stvari stekla u toku trajanja bračne zajednice sa I tužnim. Općinski sud smatra da apelantica nije dokazala činjenicu da su nekretnine navedene u tužbi kupljene njenim sredstvima i sredstvima I tuženog, pa se njen doprinos u sticanju istih nije mogao ni utvrditi.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda, donio presudu broj Gž-1212/05 od 24. augusta 2006. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalbu djelomično uvažio i presudu u odbijajućem dijelu preinačio tako što je utvrdio da pokretne stvari, navedene u stavu I izreke presude, predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i I tuženog, u čijem su sticanju učestvovali sa jednakim doprinosom, pa je I tuženi dužan trpiti diobu te imovine na način da apelantici preda u posjed dio koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu od ½. U stavu II izreke presude Kantonalnog suda, i to u dijelu koji se odnosi na nekretnine, kioske sa inventarom, automobil džip i traktor, žalba je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U stavu III izreke, u dijelu koji se odnosi na nekretninu označenu kao k.č. 312/2 k.o. Janjići, žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U nepobijanom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba djelomično osnovana, jer iz sadržaja spisa proizilazi da je apelantica podneskom od 27. oktobra 2004. godine svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelila, a na pripremnom ročištu taj zahtjev je dopunjen i nekretninom označenom kao k.č. 312/2 upisanom u k.o. Janjići. Žalbom je osnovano ukazano, kako je naveo Kantonalni sud, da je prvostepeni sud propustio odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva, čime je povrijeđena odredba člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U odnosu na pokretne stvari koje se nalaze u stambenoj zgradi na Bilimišću, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom, jer po stanovištu Kantonalnog suda apelantica te činjenice nije trebala dokazivati budući da ih je I tuženi tokom parnice priznao pred sudom. Na ročištu od 24. maja 2005. godine, kako je dalje naveo Kantonalni sud, I tuženi je saslušan kao stranka i tom prilikom je izjavio da su «stvari u kući na Bilimišću zajedničke stvari moje i moje bivše supruge». Zbog toga je u odnosu na pokretne stvari prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da iste predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i I tuženog u čijem su sticanju učestvovali sa jednakim doprinosom, pa je i tuženi obavezan da trpi diobu te imovine na način da apelantici preda u posjed dio koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu od ½. U preostalom pobijanom dijelu, žalba po mišljenju Kantonalnog suda nije osnovana, jer je prvostepeni sud, kako proizilazi iz izreke presude tužbeni zahtjev usvojio u odnosu na preduzeće «SAD PROM» i dva putnička vozila. U tom dijelu, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i na tako utvrđeno činejnično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticu sa zahtjevom za nekretnine, kioske sa inventarom, vozilo džip i traktor. Kako je za takvo presuđenje prvostepeni sud dao valjane razloge koji imaju činjeničnu i pravnu osnovu u izvedenim dokazima, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, presuda je u tom dijelu potvrđena.

6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-06-0001305 od 10. maja 2007. godine, kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije osnovana, jer iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizilazi da su sporne nekretnine i pokretnine za koje je apelantica pravosnažno odbijena sa zahtjevom, vlasništvo prednika tuženih Husejna Jašarevića, zbog čega ne mogu predstavljati zajedničku bračnu imovinu apelantice i I tuženog. Činejnično utvrđenje, kako je dalje navedeno, veže revizijski sud jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a). U tom smislu, revizijski sud nije utvrdio ni povrede postupka pred drugostepenim sudom na koje je apelantica ukazala u reviziji, a koji se odnose na ocjenu žalbenih navoda. Naime, drugostepeni sud je naveo razloge koji se odnose na žalbene prigovore u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, primijenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana

126. ZPP-a. Primjenom tog pravila, kako je dalje navedeno, apelantica nije dokazala činejnice koje se odnose na sticanje zajedničke imovine bračnih drugova u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, a time nije dokazala ni osnov svog potraživanja. Vrhovni sud je naglasio, da je apelantica tužbom za utvrđenje udjela u zajedničkoj imovini mogla tužiti samo svog bivšeg bračnog druga, dakle I tuženog, a u odnosu na II tuženog, III tuženog i IV tuženu samo ako je imovina stečena u porodičnoj zajednici. Budući da apelantica nije dokazala da je živjela u porodičnoj zajednici nije dokazala da je imovina koja je upisana na prednika II tuženog, III tuženog i IV tužene stečena u porodičnoj zajednici, sa pravom apelantice da u toj imovini utvrdi svoj udio. Stoga prigovori da je sud primijenio samo odredbe Porodičnog zakona FBiH nisi osnovani, jer u parnicama radi utvrđenja udjela u zajedničkoj imovini se primijenjuju upravo odredbe navedenog zakona a ne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

7. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3, e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje apelantica tvrdi da joj je onemogućeno pravo na javnu raspravu, jer drugostepeni sud u obrazloženju presude nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja a radi se o ocjeni iskaza saslušanih svjedoka i činjenice da je prednik tuženih bio nezaposlen i bez ikakvih materijalnih primanja. Smatra da u osporenim odlukama u odbijajućem dijelu uopšte nisu dati valjani razlozi za takve odluke. Ukazuje i na «nedovoljnu» primjenu materijalnog prava, jer jedini zakon koji su sudovi primijenili jeste Porodični zakon FBiH. Apelantica smatra da je trebao biti primijenjen i Zakon o obligacionim odnosioma koji reguliše valjanost prividnog ugovora, ukazujući da je prednik tuženih iskorišten kao kupac nekretnina i druge imovine, u cilju prikrivanja prihoda I tuženog. U pogledu kršenja prava na dom, apelantica je istakla da u stambenom prostoru u Zenici, ul. Bilimišće br. 108. čije je utvrđenje prava vlasništva tražila, živi sa djecom čiji su interesi ispred ostalih lica u konkretnom postupku. U pogledu povrede prava na imovinu, apelantica je navela da su sudovi zbog niza prevarnih aktivnosti I tuženog izveli proizvoljan zaključak, a zbog čega je ona lišena svoje imovine koju je u toku braka stekla sa I tuženim.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon provedenog parničnog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdili da je tužbeni zahtjev apelantice djelimično osnovan, zbog čega su po njenom konačno opredijeljenom zahtjevu kojim je tražila utvrđenje zajedničke bračne imovine sa I tuženim u dijelu 1/2, utvrdili da je njen zahtjev djelomično osnovan a djelomično ne. Naime, u dijelu zahtjeva u kojem je apelantica dokazala činjenice na kojima je utemeljila svoj zahtjev sudovi su utvrdili zajedničku imovinu apelantice i I tuženog te su utvrdili da su u sticanju te imovine apelantica i I tuženi učestvovali sa jednakim doprinosom. Nasuprot tome, u dijelu zahtjeva u kojem apelantica nije dokazala činjenice na kojima je utemeljila svoj zahtjev, sudovi su zahtjev odbili kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a), dakle imajući u vidu da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Za takve stavove, redovni sudovi su, kako zaključuje Ustavni sud dali potpuno jasna i argumentovana obrazloženja.

12. U pogledu navoda apelantice da joj je onemogućeno pravo na javnu raspravu zbog postupanja Kantonalnog suda koji nije cijenio odlučne žalbene navode, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud djelimičnim preinačenjem prvostepene presude jasno naveo da je Općinski sud u jednom dijelu propustio odlučiti o dijelu zahtjeva koji se odnosi na nekretninu upisanu u k.o. Janjići, zbog čega je apelantici bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, pa je prvostepena presuda u tom odbijajućem dijelu ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Zatim, u dijelu zahtjeva koji se odnosio na pokretne stvari, budući da je I tuženi priznao da je te stvari stekao sa apelanticom, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i istakao da apelantica zbog te činjenice nije trebala dokazivati da je navedene stvari stekla u braku sa I tuženim, pa je utvrdio da i te stvari predstavljaju njihovu zajedničku imovinu sa jednakim dijelovima. U pogledu ostalih žalbenih navoda koji su se odnosili na nerazumljivost izreke prvostepene presude, Kantonalni sud je jasno naveo da nisu osnovani jer iz izreke presude proizilazi da je zahtjev apelantice usvojen u odnosu na preduzeće SAD PROM i dva putnička vozila, dok za ostale stvari, nekretnine i pokretnine, apelantica nije dokazala da ih je stekla tokom trajanja bračne zajednice sa I tuženim. Vrhovni sud je takođe istakao da pred drugostepenim sudom, u pogledu ocjene žalbenih navoda nije bilo povreda postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odnosu na apelanticin prigovor da je u konkretnoj situaciji «nedovoljno» primijenjeno materijalno pravo istakao da se u parnicama radi utvrđenja udjela u zajedničkoj imovini primjenjuju upravo odredbe Porodičnog zakona jer je u tim parnicama navedeni zakon lex spacialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Neosnovanost prigovora koji se odnosio na činjenicu da je prednik tuženih bio nezaposlen te da je s toga nelogično da je na njegovom imenu upisana imovina koju je ona stekla u bračnoj zajednici sa I tuženim, sudovi su obrazložili takođe primjenom pravila o teretu dokazivanja na način da apelantica u konkretnom postupku nije dokazala da je imovina upisana na prednika tuženih stečena u porodičnoj zajednici, budući da nije dokazala da je živjela u porodičnoj zajednici sa prednikom tuženih.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi postupajući po tužbi apelantice radi utvrđenja i diobe, meritorno riješili o njenom zahtjevu na način što su ga djelomično usvojili i odbili, te su za odbijajući dio zahtjeva dali potpuno jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelantice ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelantica u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na poštivanje doma

14. U pogledu prava na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha ovog člana zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holadije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

15. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li stambena zgrada upisana u zk. ul. broj 1103 k.o. Bilimišće u Zenici koju apelantica koristi, predstavlja njen «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelantica osporava predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje tog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

16. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). Nesporna je činjenica da apelantica nekretninu upisanu u zk.ul. broj 1103. k.o. Bilimišće u Zenici koristi za stanovanje zbog čega se ista može smatrati njenim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

17. Ustavni sud mora, nadalje ispitati da li osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja «miješanje» u pravo apelantice na «dom», da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg interesa. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima bilo je utvrđenje zajedničke bračne imovine apelantice i I tuženog, a apelantica je svojim zahtjevom usmjerenim između ostalog i na predmetnu nekretninu zahtijevala utvrđenje njenog prava vlasništva na toj nekretnini sa dijelom ½. S obzirom da su redovni sudovi na tri instance odbili zahtjev apelantice za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini, Ustavni sud zaključuje da osporene presude predstavljaju «miješanje» u pravo apelantice na dom

18. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo na dom apelantice bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene presude zasnovane na pozitivnom propisu i to Porodičnom zakonu kojim je regulisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu (član 264. Porodičnog zakon) te da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 267. Porodičnog zakona). Vrhovni sud je potvrđujući stavove prvostepenog i drugostepenog suda koji su zaključili da apelantica nije dokazala činjenice koje se odnose na sticanje zajedničke imovine sa I tuženim u pogledu konkretne nekretnine, istakao da je apelantica tužbom za utvrđenje udjela u zajedničkoj imovini (bračnoj tečevini) mogla tužiti samo svog bivšeg bračnog druga, dakle I tuženog. Pravni osnov za podnošenje tužbe u odnosu na II, III i IV tužene postojao bi samo ako je imovina stečena u porodičnoj zajednici, dakle u zajednici sa ocem tuženih (od I do IV) koja činjenica u konkretnom postupku nije ni utvrđivana, a iz čega proizilazi zaključak da apelantica nije dokazala da joj pripada pravo da se na toj imovini utvrdi njen suvlasnički dio. Vrhovni sud je naveo jasne razloge zbog kojih je zaključio da je zahtjev apelantice u pogledu utvrđenja prava vlasništva na nekretnini sa dijelom ½ neosnovan, jer apelantica u postupku nije ni tvrdila a nije ni dokazala da je nekretnina koja predstavlja njen dom stečena u porodičnoj zajednici, već da je fiktivnim ugovorom upisana na oca tuženih. Iz naprijed navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih presuda, propisana u relevantnom Porodičnom zakonu. Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.

19. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i zahtjeva općeg interesa. Kako je već navedeno u predhodnim stavovima ove odluke, tužbeni zahtjev apelantice u konkretnoj parnici je djelomično usvojen i djelomično odbijen. U dijelu zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi njeno pravo vlasništva na nekretnini sa dijelom ½ odbijen je na osnovu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, uz obrazloženje da apelantica nije dokazala da je tu nekretninu stekla sa bivšim bračnim drugom, dakle I tuženim, odnosno da ju je stekla u porodičnoj zajednici sa ocem tuženih na kojeg je nekretnina upisana. Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona nije na apelanticu stavila «poseban i pretjeran» teret, u odnosu na opći interes, izražen kroz primijenjene odredbe Porodičnog zakona, kojim se uređuju imovinski odnosi bračnih drugova i kojim je regulisano šta čini zajedničku imovinu koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice i na koji način sud utvrđuje veličinu udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da bi trebalo meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

21. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 8. Evropske konvencije koji su izneseni u predhodnim stavovima ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelantice u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica naime u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva. Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2122/07 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio