Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/08 (M. K.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ustav entiteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-469/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-469/08, rješavajući apelaciju Muharema Kanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Kanlića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine, u odnosu na čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Kanlića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine, u odnosu na navodne povrede amandmana iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Kanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koja je registrovana u upisniku za 2008. godinu, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-147/05 od 25. maja 2005. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2427/05 od 14. marta 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta koja je podnesena 30. novembra 2005. godine, a kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine, zbog toga što je protiv te presude apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000139 od 28. novembra 2006. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga.
3. Činjenice predmeta koji proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Postupajući po tužbi «Goraždstan» DOO Goražde (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, Općinski sud je donio presudu broj Mal-147/05 od 25. maja 2005. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom, isplati iznos od 127,60 KM sa kamatom počev od 29. decembra 2004. godine do isplate. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i uređaja u stambenim zgradama (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojeg su zaključili tužitelj i apelant i utvrdio da je etažni vlasnik dužan snositi troškove tekućeg i investicionog održavanja zajedničkih dijelova i uređaja u zgradi u iznosu od 9,50 KM mjesečno. Nesporna je činjenica, kako je dalje naveo Općinski sud, da je mjesečni iznos za održavanje apelantovog stana 11,60 KM i činjenica da apelant za period od 1. januara do 30. novembra 2004. godine nije vršio uplatu po osnovu zaključenog Ugovora. Općinski sud je utvrdio da apelant nije izvršio svoju obavezu prema tužitelju a u postupku nije dokazao svoju tvrdnju da tužitelj nije izabran za upravitelja zgrade u kojoj se nalazi njegov stan, zbog čega je apelanta obavezao na isplatu novčanog iznosa tužitelju.
5. Kantonalni sud je odlučujući povodom apelantove žalbe donio presudu broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istaklao da je princip slobodne ocjene dokaza regulisan u odredbi člana 8. Zakona o parničom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/03 i 16/06); u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pri tome sud nije vezan pravilima o izboru dokaza, njihovom rangiranju prema dokaznoj snazi niti nekim formalističkim ograničenjima. Budući da apelant, kako je naveo Kantonalni sud, za činjenicu da tužitelj nije izabran za upravitelja zgrade u kojoj se nalazi njegov stan sudu nije pružio dokaze, na što je bio obavezan prema odredbi člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. ZPP-a, pravilno je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud ocijenio da ta činjenica nije utvrđena, odnosno da je potraživanje tužitelja na osnovu 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) osnovano.
6. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv persude Kantonalnog suda broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine, donio rješenje broj 070-0-Rev-06-000139 od 28. novembra 2006. godine kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju vrijednost spora 127,60 KM zbog čega revizija, shodno odredbi iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije dopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je etažni vlasnik stana i da s obzirom na tu činjenicu ne može biti natjeran ili prisiljen da tužitelju kao upravitelju zgrade u kojoj se nalazi njegov stan plaća naknadu koju odredi Vlada kantona. Zbog toga smatra da ga sudovi nisu mogli obavezati na plaćanje naknade, zbog čega su u konkretnom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je takođe, u vezi sa pobijanim preudama istakao povredu prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, ali nije obrazložio u čemu se sastoje te povrede. Pored navedenog, apelant se žali na kršenje amandmana iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2427/05 od 14. marta 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanta. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000139 od 28. novembra 2006. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj Gž-229/05 od 8. septembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 10. oktobra 2005. godine, a apelacija podnesena 30. novembra 2005. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
10. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..
11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, potvrđujući stav prvostepenog suda, ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan jer apelant nije ispunio svoje obaveze iz Ugovora zaključenog sa tužuteljem, a sudu nije pružio dokaze za svoje tvrdnje da obaveze nije morao ispuniti, na što je prema pravilu o teretu dokazivanja kojim je propisano da je svaka stranka u postupku dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 123. stav 1. ZPP-a u vezi sa članom 7. ZPP-a) bio dužan. Presude redovnih sudova temelje se na relevantnim odredbama ZOO (član 262. stav 1) i relevantnim odredbama ZPP-a kojima je regulisan postupak u sporovima male vrijednosti (423-433 ZPP-a), dakle odredbama materijalno-pravne i procesno-pravne prirode. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant se međutim paušalno pozvao na kršenje ovih prava jer nije obrazložio u čemu se sastoje navodne povrede tih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant je u navodima apelacije istakao navodnu povredu amandmana iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović