Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/07 (R. Ć., E. G., N. R., F. A.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 50
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1649/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1649/07, rješavajući apelaciju Raseme Ćurić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Ćurić, Enesa Gudića, Nađe Rizvan, Faruka Aganovića, Hamide Bećirević, Vahida Ćehaja, Adema Sijamije, Seide Kero, Cvije Perković, Jasmina Rustempašića, Mladena Strujića, Frane Gvozdena, Halide Ždralović, Huseina Ajkunića, Branka Dakića i Esada Kaharevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku broj 006-0-Gž-
06-000 141 od 26. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-147/05 od 19. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasema Ćurić, Enes Gudić, Nađa Rizvan, Faruk Aganović, Hamida Bećirević, Vahid Ćehaja, Adem Sijamija, Seida Kero, Cvijo Perković, Jasmin Rustempašić, Mladen Strujić, Frano Gvozden, Halida Ždralović, Husein Ajkunić, Branko Dakić i Esad Kaharević (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bugojna, podnijeli su 11. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 141 od 26. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-147/05 od 19. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-147/05 od 19. decembra 2005. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je avionsko-atomsko sklonište koje se nalazi u Bugojnu u zgradi apelanata, u ulici Wagnerova broj 7A, zajednička prostorija svih stanara. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženi- Udruženje građana penzionera Bugojno i Zajednica PIO/MIO FBiH – Filijala Travnik, Poslovnica Bugojno apelantima predaju navedeni prostor slobodan od lica i stvari. I konačno, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda izbriše zabilježeno pravo korišćenja dijela zemljišta na k. č 5/116 iz zk.ul 1899 KO Bugojno, te pravo raspolaganja na dijelu zgrade apelanata označenih po katastru ka PD 1 O-6 sve upisano u navedenom z. k. ulošku u korist DF PIO Sarajevo Filijala Travnik, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U toku postupka Općinski sud je izvršio uvid u priloženu dokumentaciju koja se uglavnom odnosila na gradnju stambene zgrade u kojoj se nalaze sporne zajedničke prostorije, a nakon toga je izveo dokaze saslušanjem svjedoka i saslušanjem parničnih stranaka. Sporno među strankama je bilo pitanje da li predmetne zajedničke prostorije predstavljaju vlasništvo svih vlasnika stanova-apelanata ili je to zaseban poslovni prostor sa pravom raspolaganja drugotuženog DF PIO Sarajevo Filijala Travnik. Iz odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo(«Službene novine FBiH», br. 27/29, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01 i 61/01) kao i Zakona o stambenim odnosa («Službene novine FBiH», br. 11/98 i 19/99) nesumnjivo proizilazi, kako navodi Općinski sud, da se pomoćne prostorije mogu smatrati samo one prostorije koje su kao takve obuhvaćene u aktu o dodjeli stana, odnosno ugovora o korištenju stana kao što su podrum, šupa za ogrev, prostorije za ostavu i sl. Uvidom u zahtjeve za otkup stanova pojedinih apelanata, Općinski sud je utvrdio da se iz te dokumentacije ne vidi da su apelanti podnijeli zahtjev za otkup navedenih prostorija koje pripadaju zajedničkim prostorijama, niti se to može zaključiti iz druge dostupne dokumentacije. Nadalje, Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, stambene-komunalne i geodetske poslove i katastar nepokretnosti Općine Bugojno broj 07-31-212-300 od 13. decembra 2000. godine kao nosilac prava korišćenja odnosno prava raspolaganja na spornim prostorijama je upisan drugotuženi DF PIO Sarajevo - Filijala Travnik. Također, u toku postupka je nesporno utvrđeno da su tuženi od useljenja stanara u predmetnu zgradu koristili sporni prostor kao magacin za potrebe Udruženja penzionera, tako da su tuženi i posjednici predmetnog prostora. I konačno, Općinski sud je utvrdio da navodi apelanata da sporni prostor predstavlja atomsko sklonište nije ničim potkrijepljeno niti dokazano. Obzirom na navedeno rješenje Općine Bugojno, zatim Ugovor o izvođenju radova od 19. aprila 1976. godine, Ugovor o udruživanju sredstava od 1. novembra 1982. godine, te odobrenja za upotrebu od 5. septembra 1977. godine, Općinski sud je utvrdio da je DF PIO BiH Filijala Travnik vlasnik zgrade u kojoj se nalazi sporna predmetna prostorija, od koga su apelanti i inače otkupljivali stanove, pa je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 141 od 26. aprila 2007. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da su apelanti podnijeli vlasničku tužbu u smislu člana 50. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98; u daljnjem tekstu: ZOVPO), obzirom da prema ovim odredbama suvlasnik odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava na vlasništvu na cijelu stvar. Nadalje, kako zajedničari imaju pravo na podnošenje tužbe za zaštitu prava vlasništva, moraju dokazati da su vlasnici odnosno zajedničari i da se zajednička prostorija nalazi bez pravnog osnova u posjedu tuženih. Prema činjeničnom stanju utvrđenom od strane Općinskog suda apelanti su otkupili stanove koji se nalaze u zgradi u kojoj je i sporna prostorija. Međutim, Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, stambeno komunalne i geodetske poslove i katastar nepokretnosti Općine Bugojno broj 07-
31-212-300 od 13. decembra 2000. godine kao nosilac prava korišćenja odnosno prava raspolaganja na spornim prostorijama je upisana drugotuženi DF PIO Sarajevo Filijala Travnik – Poslovnica Bugojno. Imajući u vidu ovakvo činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali pravo zajedničkog vlasništva na spornom prostoru za kojeg tvrde da predstavlja avionsko-atomsko sklonište, dok je drugotuženi upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava korišćenja i raspolaganja spornog poslovnog prostora na temelju odluke državnog organa. Dakle drugotuženi ima valjan pravni osnov sticanja vlasništva u smislu člana 23. ZOVPO, a sudovi nisu ovlašteni da ispituju zakonitost akta organa uprave na temelju kojeg je drugotuženi izvršio zabilježbu prava korišćenja i raspolaganja spornim prostorom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio odluku kojom je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
5. Iako to nisu izričito naveli, iz apelacije i dostavljene dokumentacije proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija). Povredu navedenog ustavnog prava apelanti vidi u tome što redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primjenili materijalno pravo. Oni su detaljno iznjeli hronologiju spora navodeće koje radnje su preduzimali i kojim organima su se obraćali. Apelanti navode da sud nije saslušao njihovog svjedoka – inženjera koji je gradio navedenu zgradu i čiji iskaz bi koristio u ovom sporu. Nadalje, od građevinskog inspektora Općine Bugojno je traženo da se izvrši uvid u «nezakonitu predbilježbu skloništa», koji je takođe iznio navod da «prema trenutno dostupnoj dokumentaciji [zajedničke prostorije] nisu vlasništvo DF PIO/MIO Filijala Travnik». Sud u toku postupka nije proveo dokaze koje su apelanti predlagali niti uzeli u obzir iskaz sudskog vještaka građevinske struke iz kojeg se vidi da sporne zajedničke prostorije služe isključivo kao zajedničke prostorije za stanare. Apelanti traže zašitu svojih ustavnih prava pred Ustavnim sudom, zahtjevajući da se njihova apelacija uzme hitno u rad.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U konkretnom slučaju se radilo o vlasničkoj tužbi, kojom su apelanti tražili da im se prizna pravo vlasništva na zajedničkoj prostoriji u zgradi gdje se nalaze njihovi stanovi. U toku postupka kao suštinski dokaz je utvrđeno da stanari, zajedno sa stanovima, nisu otkupljivali zajedničke prostorije niti je dokazano da imaju neki drugi pravni osnov po kom bi im se priznalo pravo vlasništva na tim prostorijama. Redovni sudovi su utvrdili da Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, stambeno - komunalne i geodetske poslove i katastar nepokretnosti Općine Bugojno broj 07-31-212-300 od 13. decembra 2000. godine kao nosilac prava korišćenja odnosno prava raspolaganja na spornim prostorijama je upisan drugotuženi DF PIO Sarajevo Filijala Travnik – Poslovnica Bugojno. Imajući u vidu ovakvo činjenično stanje, redovni sudovi su zaključili da apelanti nisu dokazali pravo zajedničkog vlasništva na spornom prostoru za kojeg tvrde da predstavlja avionsko-atomsko sklonište, dok je drugotuženi upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava korišćenja i raspolaganja spornog poslovnog prostora na temelju odluke državnog organa. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio odluku kojom je odbio tužbene zahtjeve apelanata. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno kao i stav iz ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović